Mjesec i koji dan nakon najznačajnijeg svjetskog sportskog natjecanja održanog u Japanu, Nippon je ostao isti, nije se dao, ili mogao, zaraziti nogometom, a bilo je tih i takvih nadanja. Već dan, samo, nakon finala još se osjećala, poput tajfuna, bujica emocija koja je zahvatila Japan, ali danas, u prvom dijelu mjeseca kolovoza, kao da Svjetskog prvenstva nije ni bilo. Upravo tako. Na ulicama već odavno nema nikakvih obilježja, a u restauracijama je nogometne teme potpuno zamijenio, i to nevjerojatnom brzinom, ovdje sport svih sportova, tradicionalni bejzbol, i na jedan drugi način sumo. Specijalizirani tisak gotovo da nogomet i ne spominje, spašava ga činjenica da se Toshi Nakamura, nekadašnji vrlo popularni član nacionalne vrste, još srdi, a novine to naveliko objavljuju... Spomenuti nogometaš gromoglasno kritizira francuskog izbornika Trousiera, koji ga je "zaboravio" pozvati pod nacionalnu zastavu. Tako, tim poluskandaloznim načinom, nogomet konkurira prostoru koji je inače u takvim tiskovinama rezerviran za ljepuškaste djevojke i sport.
Isti je slučaj s televizijom. Jednomjesečna euforija brzo je zaboravljena, i umjesto igre s loptom jedanaestorice protiv jedanaestorice, sve je vraćeno kako je bilo prije Svjetskog prvenstva. To znači zabavne emisije, začinjene emisijama s kuharskim receptima, i s puno sati neizbježnog bejzbola.
Poput grčkih arena, lijepi stadioni, s fantastičnim travnjacima, ostali su kao svjedoci da se na ovim prostorima za Japan odigrao najveći sportski događaj u povijesti, s tom razlikom što sportski gladijatori modernih vremena teže, naravno, konačnoj pobjedi. To je 2002., nažalost, izostalo za narod nastanjen na japanskom otočju, inače pun snage i raznih ambicija! Međutim, nisu se promijenili, a nije ih baš tako malo, oni koji nogomet obožavaju i žive za tu igru. Svjesni koliko su i za japanski nogomet značile te 64 utakmice što su Brazil dovele do teško dostižnog petog naslova, i nogomet, i to u Japanu, začarale ritmom sambe.
Poput sna, ili neočekivano ispunjene želje, Japanci, i dan-danas odani nogometu, vlastitim su očima mogli tijekom prvenstva uživati gledajući svoje idole i uživo, što im je inače dostupno jedino preko malih ekrana. Uvjerili smo se mnogo puta da nogometni navijači nastavljaju prepričavati sve što su vidjeli, osjetili, svoja iskustva, s onim istim entuzijazmom, s onim istim sjajem u pogledu koji je ovladao Japancima prije mjesec dana. I ne samo to, s njima u razgovoru vidi se da jedva iščekuju sljedeće prvenstvo, u Njemačkoj, s glasnom nadom da će im nacionalna vrsta dopustiti da s još većim zadovoljstvom nego što je to bilo nedavno očekuju rezultatsku završnicu 2006.
Veliki gradovi svojim su užurbanim stanovnicima nametnuli svoj ritam, ne dajući nogometu životni prostor, da se izbori za svoje mjesto u svakodnevici, nego su ga potisnuli u sjećanje, dok u unutrašnjosti zemlje najpopularniji planetarni sport ni za vrijeme Svjetskog prvenstva nije uspio pridobiti simpatije stanovnika. Ne pokazuje li to da priče o Japanu i nisu netočne? Tradicija od nekoliko tisućljeća usmjerena je, i zadanim zemljopisinim položajem, na sebe, i onda ta karakteristika japanskog društva, koje se munjevitom brzinom i strašću zainteresira za nešto, ili nekoga, do nerijetko zastrašujućih razmjera, pa onda ta ista strast istom takvom brzinom, ako ne i brže, splasne i nestane u zaboravu. Zašto ne kazati, Japan - država - planet, puna je raznolikosti, nježnosti, strasti i okrutnosti, duha tradicije i modernizma, staloženosti i užurbanosti. A u svemu tome nije se lako snaći. Da, bilo je i prošlo to Svjetsko prvenstvo, a kao da i nije bilo, čime je Japan živeći brzo i sadržajno zadržao jedno od svojih naličja.
TOKIO Eduard TRIPKOVIĆ
