Ne sjećam se njegovih igara, ali ni o jednom drugom nogometašu nisam čuo toliko lijepih riječi kao o legendarnoj plavoj devetki. I bio sam silno ponosan i sretan kad smo se upoznali prije 20-ak godina, kad sam stisnuo ruku velikom bivšem igraču, a kasnije shvatit ću i – velikom, velikom čovjeku!
Prvi susret nije bio idiličan, Draži je zasmetalo što sam njegov povratak iz Vinkovaca u Zagreb, zajedno s Ivom Šuškom, opisao nespretnom metaforom “došli su u paketu Jerković i Šušak”.
- To ti zgleda kak da ja nosim Šuška na ramenu, kak da sam ga metnul u pinklec – zašpotao me tada Draža u Kranjčevićevoj. I pozvao da sjednem za stol.
Proveli smo potom niz godina zajedno. Najčešće kod Žare Čuljka, s Krunom Jukićem, Ivom Šuškom, Kokom Smolekom, Zlatnim dukatima... Ostajali smo do jutra i poput spužve upijao sam priče o golovima, sjećanja na prvi kabriolet u Zagrebu, njegov crveni triumf, pa legendu o vlaku u Vinkovcima koji je morao stajati dva sata kako bi obožavatelji(ce) pozdravili Dražu, koji je u igračkim danima izgledao kao Apolon! Bilo je i rasprava, žestokih, nerijetko mu je zasmetao kakav glagol u rečenici. Ali, to smo brzo rješavali, imali smo prijateljski odnos, a u Draži nije bilo zločestoće, iako je dugo, dugo pamtio.
Iznad svega volio je svoj grad Zagreb, uvijek je znao tko je i odakle je, sjetimo se samo onog famoznog govora nakon osvajanja kupa s Dinamom u Beogradu. Bio je silno ponosan čovjek i taj ga je uspravni stav stajao mnogo toga materijalnoga, ali Draži je materijalno uvijek bilo najmanje važno. Imao je filigranski istančan osjećaj za pravdu i taj ponos ga je, siguran sam, i odvojio od nas.
Nogometaš bez noge? Ma dajte... Kao da sad vidim Dražu, u tim njegovim zadnjim trenucima, kako sam sebi kaže: “Ovo nema više smisla!”. I otišao je. Mirno snivaj, naša uzorna i ponosna plava devetko.
