Riječanin Damir Milinović danas je trener trećeligaša Zagorca iz Krapine, na dobrom putu da postane – prvoligaš! Jer, od sljedeće sezone druga liga zvat će se prva. A prije točno 20 godina bio je član udarne postave hrvatskog prvaka Zagreba, prve momčadi koja je uspjela osvojiti naslov pored Dinama i Hajduka. Bila je to sezona 2001./02.
– Došao sam u prijelaznom roku, direktor Drago Marić je inzistirao da dođem. Pored Hajduka, Dinama i Rijeke, Zagreb tada nije izgledao kao velik klub, ali kao momčad bili smo velika klapa. Stalno smo bili zajedno, provodili puno vremena i izvan terena, a glavni pokretač svega bio je naš trener Kranjčar. Svaki odlazak u karantenu bio je događaj, živjeli smo sto na sat, pomagali jedan drugome i zato smo i uspjeli.
Ola je bio nezaustavljiv
Klub su vodili predsjednik Marčinković i direktor Drago Marić...
– Marčinković je bio velik gospodin. Ako se ne varam, on je tada vodio Zagrebačku banku. Bio je samozatajan, nikad nije odavao dojam galamdžije ili velikog govornika. Direktor Marić bio je veseljak, on bi tada dao sve za Zagreb, kome god je što falilo, bio katica za sve. U svemu je sudjelovao i u svakom trenutku bio tu za nas. Zvali smo ga Mara i većina nas i danas se čuje s njim. Njemu nikad nije bilo teško ni u pola noći doći gdje treba da napravi nešto za igrača. Bez Marčinkovića bi ipak sve bilo teže, rješavao je financije, a kad je to u redu....
Kakva su bila primanja?
– Tih pola godine, a ostao sam i poslije titule, bilo je sve u dan. Nijednom se nije dogodilo da plaća kasni, a predsjednik je bio galantan. Nakon svake pobjede isplatio bi i premije. Možda nismo bili veliki klub, ali smo živjeli kao veliki klub. Svaki dolazak na trening bio je gušt, mi smo jedva čekali da se vidimo.
Jeste li imali nekog vođu? Poput sada Ademija u Dinamu...
– Bulat je bio kapetan, poveznica uprave i nas igrača, ali izrazitog vođe zapravo i nije bilo, prijatelja već da. Imali smo svlačionicu punu iskusnih igrača i svatko je zapravo mogao biti vođa za sebe.
U Zagrebu ste zatekli Ivicu Olića, te je sezone i eksplodirao.
– Ola je tada bio još nepoznat javnosti, ali bio je već zvijer. Dotad nisam vidio takvog igrača, i tu mislim na prirodnu, neistreniranu noć koja je bila nestvarna. Doslovno je mogao cijelu noć provesti vani i sutradan juriti po terenu. Bio je dobričina, uvijek za šalu i pomoć. Nije bilo obrane za njega, imao je strašnu snagu i brzinu, kasnije je došla i tehnika. Mogao je puno batina dobiti. Nikad neću zaboraviti utakmicu u Osijeku kad je došao do nas iz obrane i rekao "dečki, samo je šaljite gore, svaka je moja". I tako je bilo, on je to lovio, pretrčavao čuvare, zabijao, namještao... Nezaustavljiv!
Kako ste slavili pobjede?
– Najčešće u restoranu Zagrebački bijeli. Znalo se ostati do sitnih sati, neki su i dočekali trening ujutro! Gdje god smo igrali, uvijek bi odnekud došli i tamburaši. Šef je to znao sve uskladiti, nikad više nisam imao takvog trenera. Onaj Cicin smiješak svaki bi problem popravio.
Kad ste shvatili da možete postati prvaci?
– Iskreno, mi smo dugo mislili da će Dinamo i Hajduk okrenuti. Ali kako su se nizale pobjede, tako je i nama nada rasla, neki su se rezultati poklopili. Ali ni tad kad smo matematički osigurali nismo bili svjesni što smo napravili, pa ni prilikom šampionskog slavlja.
Momčad Zagreba je te sezone zabila 71 gol. Dojam je da biste protutnjali ovosezonskim prvenstvom?
– Mi smo tada dobili sve suparnike iz borbe za vrh. Cico je bio velik čovjek i motivator, a treninzi su mu bili uvijek odlično pogođeni. Bili smo klapa i zato nije bilo zle krvi, a bilo je odličnih igrača koji nisu bili u početnoj postavi, poput Štroka, Franje, Lovreka, u početku i Ješea... Cico je sve to držao. Zabijala je cijela momčad, a nismo protivniku dali puno šansi. Ne znam bismo li protutnjali, ali bili bismo u vrhu jer su svi igrači bili školovani i imali tu "grintu" da ne preskačeš trening zbog žuljeva. Znali smo igrati i ozlijeđeni, ne zato što nas je bilo strah da ćemo izgubiti mjesto u prvih 11, već zato što nismo htjeli propustiti tekmu! Mislim da je ta razlika u pristupu očita.
Prvak na godišnjicu?
Je li sve prebrzo završilo?
– Je, i toga se često sjetim. Igrali smo pretkolo LP-a sa ZTE-om, bili na korak do tekme s Manchester Unitedom. Nastali su financijski i organizacijski problemi, mijenjali su se treneri, neki su igrači odlazili i preko arbitraže, ja sam se dogovorio da odem u polusezoni. Volio bih da je Zagreb ostao duže u vrhu hrvatskog nogometa. Poseban je udarac bio Cicin odlazak. Čim je otišao, mogli smo pretpostaviti što će uslijediti...
Trener ste Zagorca iz Krapine, vodećeg sastava Treće HNL. Na okruglu godišnjicu, opet prvak?
– Polako, još je dosta do kraja. Nikad ne volim unaprijed zaključiti priču.
Ne bez razloga... S Rijekom mu je 1999. jedno zaleđe odnijelo naslov.
>> Zeko i Kolinda na promociji knjige:
