Gdje su oni koji su kao velike političke i državničke mane dr. Ive Josipovića isticali nedostatak karizme, intelektualnu nepristupačnost, političku nestrastvenost, govorničku pravocrtnost i svekoliku uštogljenost te kao krajnju posljedicu netalentiranost za prepričavanje viceva!?
Što im je Josipović učinio u prvih ni sto dana vladavine! Kako li je ismijao kolumnista koji je prije nepunih šest mjeseci, pišući o predsjedničkom kandidatu “dosadnom kao smrt” sveo Josipovića na narodsku “nit’ smrdi nit’ miriše”. A ta i međunarodna politička zvijezda – prekjučer je dobio i svoj prvi, i to ruski počasni doktorat – ne silazi s naslovnica i udarnih termina, mediji ne mogu ni dana bez njega.
Izravno ili posredno, svjesno ili nesvjesno, opravdano ili ne, naciji neprestano diktira teme te je dominantan lik u osvrtima ne samo političkih i ne samo domaćih analitičara događanja na prostoru bivše Jugoslavije. Tim Judah, poznati BBC-ov analitičar za Balkan, novinar i publicist, u povodu srbijanskog otkrića masovne grobnice 250 Albanaca u Srbiji piše u ponedjeljak kako se nešto mijenja na Balkanu pa, uz srbijansku rezoluciju o Srebrenici, izdvaja upravo Josipovićev govor u parlamentu BiH kao još jednu veliku mirotvornu priču.
Usprkos i brojnim kritikama, u anketama popularnosti uvjerljiviji je od bilo kojeg populista. Nisu ga zasjenili ni guza, erupcija ni brendovi samopromocije, provokacije i skandala kao što su Severina, Bandić, Kerum, Mamić, Radeljak, Gotovčevi pa ni nenadmašni Čačić. A što li je tek premijerka morala učiniti kako bi pozornost javnosti nakratko prebacila s Josipovića. Uza sve to, predsjednik je sam kao svoju najveću manu izdvojio stidljivost.
Sasvim pogrešno! Upravo je nedostatak stidljivosti vrlina svake moderne medijske zvijezde bez obzira na ambijent u kojem razvija svoju popularnost. Njegov govor u parlamentu BiH bio je sve samo ne stidljiv. Zar bi inače izazvao takve kontroverze!? Dok je u nas kritiziran zbog “isprike”, Bošnjaci su mu čestitali, tamošnji Srbi zamjerali što se nije sjetio i njihovih žrtava, srbijanska vanjska politika ljubomorno je reagirala što se njega nakon jedne isprike, a ne Tadića i Srbiju, tretira u Americi kao glavnog balkanskog mirotvorca.
Josipovićev vanjskopolitički uspjeh na žalost proporcionalan je bezrazložno izazvanim unutarpolitičkim podjelama. Uistinu je fascinantno da u zemlji koja desetljećima vapi za povijesnim rasterećenjem nekome dovoljno mladim da unese svježeg zraka u politički život uspijeva Hrvatsku i dalje dramatično dijeliti na kauboje i Indijance, tu omiljenu igru političara staroga kova. A Josipovićevi predizborni pa i inauguracijski govor ulijevali su nadu da bismo se konačno mogli okrenuti barem sadašnjosti, ako ne budućnosti. Tada nije riskirao “hrabrim i miroljubivim” žaljenjem zbog hrvatske političke odgovornosti za zločine i diobe u BiH ili davanjem mogućnosti političkog dogovora sa Srbijom o obostranom povlačenju tužbi za genocid...
Čak i ako je s hrvatskog gledišta riječ o “nesuptilnim” iskoracima, znakovito je što oni izazivaju nasladu uvijek kod jedne vrste žrtava, a gorčinu kod druge. Dok fašističke zločine nikad ne smijemo zaboraviti i uvijek ih osuđivati, o našoj tužbi za genocid mogli bi se politički dogovoriti s tuženom Srbijom, iako se u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida navodi kako zemlje potpisnice genocid neće smatrati političkim zločinom, odnosno obvezuju se da će ga “spriječiti i kazniti”!
Dok su komunistički zločini i dalje kaznenopravni tabu, a razgaljeno smješkanje mladog predsjednika na usporedbe s Titom u Jasenovcu nitko se nije usudio, ako već ne osuditi, onda barem prokazati neumjesnima, žrtve u Bleiburgu nedostojnima predsjednikove počasti čini već i pojava nekolicine ekscesno odjevenih fanatika. Kako se sa stidljivima nikad ne zna, sada mnogi strepe zbog ćudi Josipovićeve “stidljivosti”.
Mi Hrvati moramo biti jako oprezni kad nas netko vani hvali! To je pokazala povijest. DA smo slušali te \"vani\" nikada ne bismo imali državu. A kaj se tiće stidljivog predsjednika te njegovih istupa u javnosti ,koji izazivaju reakcije... pa za Boga to je normalno..On je predsjednik i samim s tim izaziva interes medija a ne zato što ima hvale vrijedne istupe.