Protekli je tjedan bio u znaku Molitvene osmine za jedinstvo
kršćana i 48. teološko-pastoralnog tjedna,
tradicionalno održanog na zagrebačkoj Šalati. Premda je prva
tema i te kako važna, ovaj napis ipak posvećujem onoj drugoj, o
pastoralu u susretu sa zajednicama i pokretima unutar Katoličke crkve,
o čemu je bila riječ na Tjednu, na kojemu se okupio rekordan broj
sudionika. Već i ta činjenica govori sama za sebe.
I svećenike i zainteresirane pripadnike različitih zajednica i pokreta
zanimalo je što teolozi i, poglavito, predstavnici
hijerarhije misle o toj, sada već vrlo aktualnoj problematici. Vidljivo
je da je, nakon prvotnog uglavnom negativnog određenja prema novim
zajednicama i pokretima došlo do bitne promjene.
I hijerarhija i teologija danas se uglavnom slažu da su ti pokreti, ma
koliko bili brojni i u sebi nedovoljno artikulirani (samo u Zagrebačkoj
nadbiskupiji registrirane su 53 takve zajednice), znatno osvježenje za
život mjesnih crkava.
Nadalje, i na Tjednu je bilo više no očito da se napetosti
jednostavno podrazumijevaju, da su dio dinamike crkvenoga rasta te da
se Crkva, upravo zbog tih napetosti, pa i uime njih, ne želi negativno
odrediti prema toj novoj pojavi, koja je osobito procvjetala nakon II.
vatikanskog koncila. Prije svega napetost postoji između prava i
tradicije, s jedne strane, te karizme i životnosti, s druge, one strane
mnogih pokreta i novih crkvenih zajednica.
Često se isticala nužnost uklapanja tih zajednica i pokreta u župu kao
osnovu stanicu funkcioniranja Crkve, koja je, kako je naglasio dr.
Josip Baloban, "najtolerantniji dio Crkve". No, mnoge ta "tolerantna
zajednica" više ne zadovoljava i zato idu u takve zajednice,
što je više no očit znak koji prije svega
upozorava na to da i s našom liturgijom, i s
našim pastoralom, ali i s našim
administrativno-teritorijalnim ustrojem ne funkcionira baš
sve tako da bismo mogli, pa i smjeli, biti zadovoljni.
Crkva je, očito, u svojoj vlastitoj tranziciji, a pokreti i zajednice
samo su lakmus-papir te tranzicije. Te su zajednice i više
no jasan dokaz da se u Crkvi događa nova živost i nov oblik odgovora na
zahtjeve vremena koji protežiraju personalistički pristup duhovnosti.
Mirenje tradicionalne i nove ekleziologije očito još
predstoji.
Župa ostaje temeljni oblik crkvenoga funkcioniranja, no ona treba
postajati zajednica zajednicâ. U toj novoj ulozi ne snalaze
se ni mnogi tradicionalni vjernici, ni mnogi župnici pa ostaje dojam da
je i ovaj tjedan ostao bez jasnijih odgovora. No, ipak su mnogi s njega
otišli sa spoznajom da se nešto važno mijenja.
Što i koliko pokazat će se budućnosti.
VEČERNJI BREVIJAR
Što s novim zajednicama
