Amerika je u sadašnjoj krizi pala gotovo na koljena. Hrvatska se
solidno drži. U Americi propadaju giganti, a nezaposlenost je najveća u
posljednjih 25 godina. U nas dosad nije bilo tolikih masovnih otkaza
kako se bombastično najavljivalo.
Unatoč svemu tome, u Americi nema velikih uličnih prosvjeda. Jer je
Amerikanac odgovoran prema svojoj državi zbog stanja u kojemu se
nalazi. Za izlazak iz njega potrebno je zajedništvo. I Hrvatskoj je u
ovom trenutku potrebno zajedništvo, jer se našla u krizi koju dosad na
takav način nije proživljavala. No u nas se počela događati ulica.
Zašto?
Sve treba smjestiti u kontekst skorih lokalnih izbora. Da, lokalnih, a
ne nacionalnih. Naglasak je na lokalnima, jer se njihovim ishodom neće
ništa bitno promijeniti na nacionalnoj razini niti će se riješiti i
jedan državni ili društveni problem. Oni jedino mogu biti signal kako
trenutačno diše biračko tijelo i na temelju toga prognozirati što će
biti do nacionalnih izbora, koji su ipak još daleko. Svi nas uče da je
vrhunac demokracije u izlasku na birališta i biranju onih za koje
držimo da će biti bolji na vlasti.
Istovremeno se mogu kazniti oni koji su vladali i pokazali su se
lošima. No u Hrvatskoj se počela događati ulica koja ima pretenzije
zamijeniti biračka mjesta. Na stranu to da nitko nikome ne može
osporiti pravo na prosvjed. Sve je to dio demokracije za koju smo se
borili. Činjenica je, međutim, da dio sindikalnih vođa zove ljude na
ulicu baš pred izbore, jer ne žele ni na koji način participirati u
suočavanju sa sadašnjom krizom. I tako za sebe skupljaju jeftine poene.
Studente se pak godinama optuživalo da su pasivni, a sad je neimenovana
ekipa pokrenula val prosvjeda po fakultetima. Iako je riječ o neznatnom
broju studenata, poglavito s filozofskih fakulteta, daje im se veliki
prostor, a da se zapravo još uopće ne zna tko su njihovi lideri i koji
su im konkretni zahtjevi. Glavni zahtjev oko besplatnog studiranja, s
kojim su krenuli, zapravo je posve apsurdan i neostvariv.
Apsurdan je jer nema gotovo ni jedne zapadne zemlje u kojoj studenti ne
participiraju na ovaj ili onaj način u financiranju svoga studija. I
neostvariv jer bi njihov zahtjev značio da se ukidanje školarina treba
namiriti iz državnog proračuna, što je nekoliko stotina milijuna kuna,
i to u trenutku kad očito tog novca nema. Zašto se studenti nisu
pobunili zbog uvjeta studiranja, opremljenosti fakulteta, posvemašnje
korupcije, loših profesora...? Udarivši baš na novac, udarili su na
jeftin populizam i demagogiju, jer je tako najlakše dobiti druge, i
njima manipulirati. Iako je sve to što traže ravno utopiji.
Stoji li iza njih neka stranka ili politička opcija? SDP-u sigurno godi
da se HDZ-u pred izbore događa ulica, pa da svi budu nervozni. Kako god
bilo, o studentskim se prosvjedima počelo govorkati među SDP-ovcima,
primjerice na nedavnoj njihovoj zagrebačkoj konvenciji.
A onda kao medijski savjetnik prodekana zagrebačkog Filozofskog
fakulteta Damira Borasa, odakle su krenuli prosvjedi, osvane bivši
Račanov medijski savjetnik Krešimir Macan, koji je i danas blizak
SDP-u. Čim su prosvjedi počeli, kod Borasa se pojavio i jedan od
najgrlatijih i najsvadljivijih sindikalaca Vilim Ribić, što je gotovo
svima promaknulo. Je li i njega Boras angažirao kao prijatelja da mu
pomogne u odnosima s javnošću, kako je opravdao Macanov angažman?
Studenti se pak pojave sa sindikalistima na tribini, s koje je poručeno
da su svuda oko nas vragovi! Gdje su egzorcisti? I na kojoj studenti
više ne spominju školarine u prvom planu, nego prelaze na polje
politike. To ništa ne mora značiti, ali je vrlo simptomatično. Svi koji
žele u politiku neka sastave liste i pred birače. Sve drugo bliže je
anarhiji, a ne demokraciji!
KOMENTAR
