Plakati nad sudbinom, samoubojstvom male Japanke kojoj je imperijalni
američki pomorski časnik Pinkerton u svom “pohodu” na Istok,
nerazumijevanju kulture i zaljubljene osobe, ostavio dijete, nije
sramota.
Čarolija
Suze su klizile na mnogim licima posjetitelja dvorane “Lisinski” na već
četvrtom HD prijenosu predstave iz newyorškog Metropolitana. Prijenosu
Puccinijeve “Madame Butterfly” Giacoma Puccinija u režiji lani
preminula Anthonyja Minghelle (“Engleski pacijent”) i pod izvrsnim,
nadasve osjetljivim dirigentskim vodstvom šefa houstonske opere
Patricka Summersa s prvorazrednim orkestrom jedne od globalno
najpoznatijih opernih kuća.
Za čaroliju, za čudesnost rijetke predstave – za “Butterfly”, koju su
posjetitelji s duljim stažem i vidjeli i čuli u respektabilnim
izvedbama, uključujući i domaće – nadasve osjetljivi redatelj Minghella
letvicu diže za pokoji važni centimetar više.
Jedna primjedba
Na osjetljivim rubovima kiča – na velikoj sceni filmski kadrirajući,
elegantno slijedeći Puccinijevu muziku s potresnom pričom, s mnoštvom
detalja poput jata ptica, nekih origami-ždralova – ima i dosad nešto
neviđeno. Dijete Cio-Cio San, Madame Butterfly, je – lutka. S
neizrecivom vještinom njezinih pokretača i s toliko izraza na koje bi
bilo teško naučiti ikoje dijete.
I samo jedna primjedba. Ma kako predstava dobra bila, primjedba da je
posjetitelje “Lisinskog” trebalo riječju ili papirnatim umetkom
obavijestiti da naslovnu ulogu ne pjeva Cristina Gallardo-Domâs,
nego Patricia Recette.
Suze za ‘Madame Butterfly’
