Nogomet i politika vode u Francuskoj mrtvu utrku tko će prije objaviti da nema više prepreka da najvažnija sporedna stvar na svijetu može početi sa još jednim europskim prvenstvom, koje će trajati mjesec dana u desetak gradova. Dva tjedna prije otvaranja EP-a, još se – i prvi put u ovakvim prilikama – javljaju sumnje: može li sve proteći u redu, ne na terenima, gdje je sve uređeno, nego oko njih, gdje prijeti nasilje?
Veliki sigurnosni izazov
Prije poznatim prijetnjama terorista, koji su u Parizu ubirali krvavi danak, pridruženi su sad i socijalni prosvjedi, s namjerom da se izazove kriza opskrbe i prometni kaos, kakav je već viđen više puta u sličnim prilikama kad su francuske vlade, i lijeve i desne, pokušale dirnuti u sakrosantna socijalna prava radnika. Socijalna država još jednom pokazuje nemoć ili nesposobnost za bilo kakvu ozbiljniju reformu da bi se podigla konkurentnost francuskoga gospodarstva u svijetu.
Za zemlju u kojoj je izvanredno stanje još od terorističkog napada lani u studenome, Europsko nogometno prvenstvo je veliki sigurnosni izazov. S tehničkim pripremama Francuzi nemaju problema: svi su uvjeti ispunjeni. Glavobolje za domaćine dolaze s druge strane: mogu li teroristi zaigrati opet krvavu igru kojom su stvorili psihozu straha. Organizatori su suočeni s prijetnjama islamističkih terorista, koji imaju francuske pomagače, na vitalne interese Francuske; EP je za islamiste simbol omražene zapadne civilizacije i idealna prilika. Francuskoj se može vjerovati da je u stanju ispuniti i sve sigurnosne zahtjeve da EP protekne mirno: ima iskustvo iz velikih sportskih natjecanja; uvježbanu policiju, angažirala je dodatne snage i dopunska sredstva da ni muha ne može proći kroz kontrolne mreže. Teniski turnir Roland Garros služi kao generalna proba i posjetiteljima, da se uče strpljenju (dva kruga sigurnosti, detaljna provjera), i službama, da vježbaju strogoću. Oblak socijalnih prosvjeda radnika i sindikata može se rastjerati do EP-a jednim potezom Vlade – da odustane ili značajno ublaži reformu radnoga zakonodavstva. Što bi u tome slučaju ostalo od ionako mršave reformske bilance mandata Françoisa Hollandea, posluša li radnike – i ljevicu vlastite (Socijalističke) partije – i ne poveća radni tjedan i ne olakša proceduru otpuštanja radnika?
Slučajna podudarnost
Vlade desnice (Alain Juppe, François Fillon) morale su se povlačiti kad su se suočavale sa zidom radničkoga otpora u sličnim prilikama; hoće li to učiniti i Manuel Valls, koji je u posljednjoj godini vlasti ušao u reformu režima zapošljavanja? Otpor radnika slučajno se podudara s nogometnim prvenstvom, i nije uperen protiv njegova redovnog održavanja. Kalendar je određen planom francuskoga parlamenta – Skupštine, s lijevom, i Senata, s desnom političkom većinom – da do ljeta provede reformu. Za predsjednika Hollandea je to biti ili ne biti, jer je kandidaturu za drugi mandat još prije pet godina vezao uz smanjivanje nezaposlenosti. A nezaposlenih je 700 tisuća više. Sindikati znaju da je reforma radnog zakonodavstva njegova slamčica spasa; vjerojatno mu je ne bi mogli oduzeti da nemaju u rukama veliki adut EP. Kaos na ulici bio bi autogol Francuskoj. Vrijeme radi za sindikate.
