U susjednim zemljama Hrvatske, u kojima postoji hrvatska manjina, na različite se načine tretira hrvatski jezik. Kao službeni priznaje se samo autohtonim manjinama, onima koje na određenom prostoru žive od davnina, i to samo na tome području. U Italiji je hrvatski jezik priznat u regiji Moliseu, kamo su Hrvati stigli u 14. stoljeću, u Austriji je priznat u Saveznoj Državi Gradišću, u Sloveniji nije priznata autohtona hrvatska manjina itd.
Službeni status
Senator Aldo Di Biagio, jedini parlamentarac u povijesti Talijanske Republike koji ima i hrvatsku putovnicu, pokrenuo je inicijativu priznavanja hrvatske jezične manjine i u regiji Furlaniji-Julijskoj krajini (Friuli Venezia Giulia). Hrvatski jezik bi, nakon što je prihvaćen u Moliseu 1999., mogao uskoro biti proširen i na Furlaniju-Julijsku krajinu, dakle i u Trstu bi hrvatski jezik mogao dobiti službeni status. U Italiji je priznato 12 jezika, među kojima su i grčki, albanski, njemački, slovenski itd., odnosno onih etničkih skupina koje na Apeninskom prostoru borave odvajkada. Dakle, postoji 12 jezičnih skupina u 14 regija, a ukupno broje 2,5 milijuna stanovnika od 60 milijuna, koliko ih živi u Italiji.
Kako bi se zaštitili regionalni i manjinski jezici u Europi, 1992. Vijeće Europe usvojilo je povelju o regionalnim i manjinskim jezicima. Pojedine države primjenjuju je u potpunosti, dok, primjerice, Slovenija nije priznala hrvatski premda je ratificirala taj ugovor (priznala je samo mađarski, talijanski i romski). Vijeće Europe pozvalo je Sloveniju da i hrvatskom jeziku prizna status „tradicionalnog manjinskog jezika", dok se po sadašnjim propisima u toj državi hrvatski uvrštava u tzv. doseljeničke jezike.
'Na našo'
No i među samim jezičnim manjinama postojala je zbrka. Prisjećam se kako su moliški Hrvati, nakon što je Hrvatska tražila od Italije njihovo priznanje, pitali hoće li time izgubiti talijansko državljanstvo. Danas se „na našu" ili „na našo", kako oni nazivaju svoj jezik, govori samo u tri mjesta, Acquaviva Collecroce (Kruč), Montemitro (Mundimitar) i San Felice del Molise (Filič), dok se u prošlosti govorilo i u drugih sedam mjesta. Zanimljivo je da u tom jeziku nema turcizama, što znači da su njihovi preci pobjegli prije turske okupacije Dalmacije, ali nema ni hrvatske riječi za, primjerice, krumpir što znači da su na Apeninski poluotok stigli prije otkrića Amerike. Unesco upozorava da bi taj jezik mogao nestati ako se ne bude uložilo u njegovo istraživanje i učenje.
Slično se događa i s Hrvatima u Gradišću. U Austriji živi oko 90.000 Hrvata (najviše u Beču, oko 35 tisuća), a u Gradišću samo tisuću. Hrvatski jezik proglašen je službenim u Austriji 1987. na prostorima na kojima žive gradišćanski Hrvati, a dvojezične oznake postavljene su tek 2000. U Mađarskoj je hrvatski jezik također priznat pa od susjednih zemalja jedino Slovenija nije priznala hrvatski kao autohtoni jezik.
>> Standarde za prava manjina potpisao je još 1996. godine F. Tuđman
>> U elitnoj školi uče se ćirilica, srpski, etičke vrijednosti...
Ovo bi našem polupismenom puku trebalo iznova i iznova čitati. Jedan talijanski senator je pokrenuo inicijativu, od koje gotovo sigurno neće biti ništa. U Hrvatskoj pak se zaradi 3 posto pripadnika talijanske manjine čitava Istarska županija pretvorila u totalno dvojezično područje kakvog ni pola milijuna Austrijanaca nema u Južnom Tirolu. Tome je naravno kumovala hrvatska pohlepa za talijanskim eurićima i potpuna odsutnost političke pameti. Slovenci isto tako Hrvatima ne žele priznati status autohtone manjine, a mi ovdje, veliki Europejci, smo i njih i pola (jugo)istočne Europe ugurali u ustav. Pa ti onda na temelju dvojbenog popisa stanovništva osvanu ćilične ploče u gradu koji je u ime, pored ostalog, i te ćirilice bio sravnjen sa zemljom. Sve su si to Hrvati sami zakuhali. Drugi pak rade sve potpuno suprotno od nas. S pravom.