Uskoro se navršavaju dvije godine otkako je otkrivena krađa iz glazbenog arhiva Jamajke, a počiniteljima najgoreg pustošenja kulturnog naslijeđa reggae nacije nema ni traga. Da stvar bude gora, nakon što je otkriveno da nedostaje oko 80 posto arhiva, tako i nikada objavljene snimke veličina poput Boba Marleyja i Petera Tosha, shvatilo se da nema ni popisa arhiva.
Policija, dakle, ne zna čak ni za čime točno traga pa u skladu s tim nema prevelike nade da bi kulturno blago ikada moglo biti pronađeno. Arhiv je pripadao Jamaica's Public Broadcasting Corporation (JBC), koju je vlada osnovala 1958. – četiri godine prije osamostaljenja od V. Britanije – kako bi po uzoru na BBC služila kao javni servis za informiranje, obrazovanje i zabavu.
Tijekom iznimno kreativnih desetljeća glazbene produkcije u karipskoj otočnoj naciji, u arhivu se nakupilo neprocjenjivo naslijeđe od menta do ska i od rocksteadyja do reggaea. Vlada je JBC prodala 1997., zadržavši samo arhiv u četvrti Half-Way Tree u centru Kingstona, a iz nekog razloga nakon 2004. u arhiv nitko (od ovlaštenih) nije ulazio pune tri godine. Potom je uslijedio šok.
– Ugledali smo hrpe i hrpe omota singlica; doslovno ih je nekoliko tisuća ležalo po podu – bez daha je jamajčanskim medijima opisivao Leighton Thomas, direktor PBCJ-a koji je naslijedio JBC.
Marley prije Marleyja
Sljedećih je mjeseci nastala opća pomutnja. Kratko nakon nove godine 2008. ministrica informacija govorila je o nebrojenim tisućama ukradenih ploča i CD-a te "povijesnom nacionalnom udarcu". Nekoliko dana kasnije njeno je (!) ministarstvo negiralo nestanak snimki Marleyja i Tosha, e, da bi uskoro na vidjelo izišao i onaj dio o nepostojanju popisa arhiva. Nije se znalo čak ni kada je tijekom tri godine do provale došlo, niti jesu li vrata provaljena izvana ili se u arhiv ušlo iz zgrade.
Političari su zabili glavu u pijesak, a ljudi koji su desetljećima gradili JBC u očaju su kroz medije vikali o "nacionalnoj sramoti". Nedostaje, primjerice, snimka povijesnog posjeta Fidela Castra Jamajki iz 1977. te originalna snimka koncerta iz 1978. One love peace, na kojem je Bob Marley usred kaosa na otoku doveo sukobljene političare konzervativnog Michaela Manleyja i socijalista Edwarda Seagau da se rukuju.
O tome što sve nedostaje može se samo nagađati jer su mnogi glazbenici na Jamajki običavali snimiti samo jednu ploču za potrebe emitiranja na radiju, unikat koji se nije masovno umnožavao. Vrlo je vjerojatno da je takav put prošao i Marley, koji je sa 17 godina 1962. svoja prva dva singla snimio pod pseudonimom, pa je za pretpostaviti da je poharani arhiv u sebi krio i "Marleyja prije Marleyja" te unikate mnogih drugih.
Reggae freak traži 7 znamenki
Ono što je ostalo od arhiva, sklonjeno je na sigurnije mjesto kao osnova za novi arhiv koji se popunjava donacijama. Prvu donaciju od 3000 albuma i singlica priložili su u veljači trojica braće Jeff, Winston i Ed Barnes, koji su dio radnog vijeka proveli u JBC, no to je još uvijek vrlo skromno.
Prošle godine pažnju je privukao Roger Steffens, pisac, novinar, najveći reggae kolekcionar na svijetu, reggae aktivist – ukratko 66-godišnji reggae freak, koji je u 30 godina sakupio glazbenu kolekciju i njom ispunio šest soba u svojoj kući u Los Angelesu. Kazao je da se "tako masivnom građom više nema snage baviti". U igri je 9000 ploča, od toga trećina s originalnim potpisima autora, 5000 reggae, ska i rocksteady CD-a, 2000 sati video i DVD snimki, 10.000 sati snimki na trakama, uključujući i intervjue, tri i pol metara kubičnih press-clippinga i razna druga čuda.
Problem je u tome što Steffens smatra da nema smisla darovati ono u što je ulagao cijeli život, umjesto da ulaže u dionice, fondove i slično. Spominjao je "sedmeroznamenkasti" broj, a kako je Jamajka sve samo ne bogata zemlja, ponuda je ostala na stolu.
