Je li politika postala show business? Bez sumnje! No, estradizacija ili trivijalizacija politike nije ni hrvatska ni regionalna specifičnost, kako se povremeno pogrešno tvrdi, već je izvorno američki fenomen koji su, nakon Velike Britanije, prihvatile mnoge zapadnoeuropske, a onda i druge zemlje. Što zapravo znači estradizacija ili, kako se često naziva, holivudizacija politike?
Taj se pojam prije svega odnosi na spremnost političara da promoviraju neke elemente iz svoga privatnog života kako bi ostvarili određene političke ciljeve. Talk show, čini se, omiljeni je format za takvu vrstu razotkrivanja. David Letterman, jedan od najpoznatijih američkih voditelja, kazao je da put u Bijelu kuću vodi kroz njegov show. Arsenio Hall, američki komičar, 1992. godine u svojoj je emisiji ugostio Billa Clintona, koji je ondje zasvirao saksofon i upisao se u povijest. Tony Blair također je u televizijskim emisijama rado demonstrirao svoje glazbeno umijeće i vrlo često govorio o svojoj djeci i supruzi Cherie.
Čak je i kruti Vladimir Putin više puta gostovao na internet forumima na kojima je govorio o svoj ljubavi prema francuskoj kinematografiji i strasti prema fitnessu. Estradna strategija precizno definira i instituciju prve dame pa su Hillary Clinton, Laura Bush, Cherie Blair i Doris Schröder Kopf danas već planetarno popularne.
Drugi apsekt estradizacije politike odnosi se na sve veće žutilo u izvještavanju o politici, odnosno na pojačanu pobudu medija da doslovce provaljuju u privatne živote političara i javnosti dostavljaju pikanterije. U globalnoj medijskoj kulturi opsjednutoj popularnima i slavnima političari, zapravo, imaju isti tretman kao pop-zvijezde. Jay Leno jednom je prilikom u svom proslavljenom komičnom showu rekao da "politika danas nije ništa drugo doli show business za ružne ljude".
A gdje smo mi? Jedno istraživanje provedeno nakon predsjedničkih izbora 2000. godine pokazalo je da su najtiražniji hrvatski dnevnici, pokrivajući kampanju između Dražena Budiše i Stjepana Mesića, bili znatno više zainteresirani za njihov politički nego privatni profil. Samo petnaestak posto članaka u kojima su se spominjali kandidati bavilo se nekim aspektom njihova privatnog života. Postoci koji govore o spremnosti kandidata da u svrhu predizborne kampanje posegnu za detaljima iz privatnog života još su niži. I dok pet godina poslije političari još uvijek nerado posežu za privatnim pojedinostima, pa i u svrhu izbornog uspjeha, medijima je sve draže objaviti koju o psu Milana Bandića, kompjutorskom faceliftingu Vesne Škare-Ožbolt ili čipkastim čarapama Đurđe Adlešić.
Drugim riječima, dok na razini političkog fenomena estradizacija politike u Hrvatskoj još zantno zaostaje za razmahanom američkom ili britanskom praksom, na razini medijskog fenomena možemo sasvim sigurno govoriti o trivijalizacije ili tabloidizacije politike. Još prije nekoliko godina cijela se europska, pa i hrvatska javnost, snebivala nad bezglavim medijskim tretmanom nesretnih ljubavnika Lewinsky Clinton. Danas, međutim, sumanuta utrka za ekskluzivnim informacijama i u nas sve češće rezultira grotesknim medijskim objavama.
