Do prije samo nekoliko mjeseci američka administracija za zaštitu svojih globalnih interesa oslanjala se na veliku vojnu silu. No, situacija se sada znatno promijenila. Oružje prvog izbora više nisu nevidljivi zrakoplovi, nosači raketa ili postrojbe marinaca već – nafta. Strelovitim razvojem frakiranja i drastičnim rušenjem cijena nafte na svjetskom tržištu Washington je preko noći okrenuo geopolitičke odnose na cijelom planetu i pomrsio planove većini svojih neprijatelja ili u najmanju ruku konkurenata.
Za razliku od prije pola godine, kada se barel nafte prodavao po cijeni od oko 120 dolara, cijena ovog energenta prepolovljena je i jučer je iznosila 57 dolara. A rušenje cijena i dalje se očekuje. Saudijska Arabija žestoko je odbacila mogućnost da članice OPEC-a smanje proizvodnju svjesna da nafte na tržištu ne nedostaje. Ono što Arapi ne bi isporučili nadoknadili bi Amerikanci iz svojih škriljevačkih polja te bi Rijad samo izgubio kupce. Odlučili su se stoga na rat cijenama računajući da će niskom cijenom i dodatnom proizvodnjom izmoriti američke proizvođače i uvjeriti ih da se frakiranje ne isplati. No ovo je očito račun bez krčmara.
Proizvodnja nafte iz škriljevca danas je u rukama privatne industrije, no to ne znači da SAD kao država s ovakvom cijenom nafte ne ostvaruju goleme dobitke na geopolitičkom planu. Dobitke za koje za koje je spremna i platiti. Nitko još ne zna kolika je stvarna donja granica isplativosti crpljenja nafte iz škriljevca, a špekulira se da ona iznosi između 40 i 80 dolara po barelu. No što ako američka vlada odluči subvencionirati svoje proizvođače kako bi izdržali ovaj rat cijenama i time bacili ostale zemlje proizvođače na koljena?
Nema financiranja ISIL-a
– Već sada je dnevna proizvodnja nafte u SAD-u veća nego u Saudijskoj Arabiji, a konjunktura cijena izrazito radi u korist Washingtona. Sigurno je da je frakiranje budućnost i da se SAD neće odreći ove tehnologije već da će različitim mjerama i subvencijama pomoći proizvođačima kako bi održali svoj status glavne energetske sile, kaže dr. Vlatko Cvrtila, geopolitički analitičar i dekan veleučilišta Vern u Zagrebu.
A nije da SAD nema od čega financirati svoje proizvođače. Dovoljno bi bilo preusmjeriti dio sredstava koje je Washington posljednjih godina trošio za financiranje ratnih operacija. Prema posljednjim procjenama, vojna intervencija u Iraku i Afganistanu stajala je oko 6 tisuća milijardi dolara, a dobar dio tog novca nije otišao na nabavku novog oružja i opreme, već i na financiranje potpuno nepotrebnih i izmišljenih troškova. Poput financiranja iračke "vojske duhova", odnosno isplaćivanja plaća iračkim vojnicima koji su davno dezertirali ili su poginuli na ratištu. Njihovi zapovjednici jednostavno nisu prijavljivali ove gubitke, već su plaće, koje su uredno dolazile iz Washingtona, stavljali u vlastiti džep. Posljednja analiza govori da je u Iraku do prije mjesec dana bilo oko 50.000 vojnika-duhova, za čije se plaće odvajalo milijune dolara. Upravo iz takvih, nepotrebnih troškova moguće je subvencionirati američke proizvođače nafte iz škriljevca kako bi izdržali rat cijenama jer koristi za geopolitički položaj SAD-a gotovo su nemjerljive.
Prije svega, ovim se potezom marginalizira utjecaj i važnost Bliskog istoka. Prije četrdesetak godina, arapske su zemlje 1973. uvele naftni embargo prema zapadu zbog njegove potpore Izraelu i doslovno paralizirale SAD i Europu. Transport je stao, proizvodnja je znatno smanjena, zaredali su otkazi i socijalni potresi. Proizvodnjom nafte iz škriljevca ovakva se situacija više neće moći dogoditi te Saudijska Arabija, Katar i ostale arapske zemlje gube bitnu polugu političkog i ekonomskog pritiska na ostatak svijeta. Nadalje, smanjenjem cijena nafte arapske zemlje gube mogućnost financiranja cijelog niza ekstremističkih islamskih organizacija poput ISIL-a, Muslimanske braće, talibana, vehabističkog pokreta... Istih snaga protiv kojih se SAD vrlo aktivno, oružjem bori na terenu. I to ne pretjerano učinkovito. Javna je tajna kako upravo novcem od nafte i plina Saudijska Arabija i Katar izdašno pomažu islamske teroriste. Padom cijena nafte, ovo će postati gotovo nemoguća misija. Jer Arapi će još uvijek imati dovoljno novca da financiraju svoj raskošan životni stil, ali ne i da razbacuju novac financirajući ISIL-ove koljače u Siriji i Iraku. Nadalje, tu je i pitanje Irana. Padom cijena nafte, sankcijama osiromašeni Teheran gubi mogućnost aktivnog razvoja svog nuklearnog programa koji je već godinama trn u oku zapada. Bez prihoda od nafte, Teheran neće više biti moćan ni financirati Hezbollah u Libanonu, kao ni pomagati Damasku. Bar ne u mjeri u kojoj to čini sada.
Obuzdavanje Rusije
Ma koliko god niska cijena sirove nafte išla u korist SAD-u na području Bliskog istoka, još veće učinke ona ima u odnosima Washingtona i Moskve. Vladimir Putin prije nekoliko je tjedana potpisao novi ruski proračun koji se temelji na cijeni nafte od 100 dolara za barel, što je sada apsolutno nerealno. Nafta i plin glavni su ruski izvozni proizvod bez čije prodaje po definiranoj cijeni nema ni ostvarenja planova. Što znači da nema ne samo razvoja njihova gospodarstva već nema ni financiranja separatista u Ukrajini, nema većeg financiranja Assadova režima u Siriji, nema obilnijeg istraživanja ni Arktika koji, prema tvrdnjama geopolitičkih analitičara, u sljedećih nekoliko godina neminovno prerasta u jednu od značajnijih vojno-političkih arena svijeta.
Držanjem cijena nafte na niskoj razini, SAD smanjuje mogućnost financiranja i cijelog niza separatističkih područja koje su sada pod otvorenim ili skrivenim patronatom Moskve, poput Južne Osetije u Gruziji ili Transnistrije u Moldaviji. Jer održavanje režima tih nepriznatih država odmetnutih od središnje vlasti košta. I to mnogo košta. Treće, ali ne i najmanje važno područje na kojemu SAD održavanjem cijena nafte na niskoj razini zasigurno dobiva je Južna Amerika. Venezuela je jedan od vodećih proizvođača sirove nafte u svijetu, no ujedno i jedna od "najneposlušnijih" država tog dijela svijeta. U vrijeme vladavine Huga Cháveza bili su svojevrsni predvodnik "socijalističkog bloka" Latinske Amerike preuzevši primat čak i od Kube. Upravo za Venezuelom se vodio cijeli niz tamošnjih država poput Bolivije ili Salvadora koje su SAD doživljavale gotovo kao svog otvorenog neprijatelja. Sve je to financijski bilo potpomognuto iz Caracasa, novcem dobivenim od prodaje nafte. Situacija u Venezueli danas je potpuno drukčija.
Zbog niske cijene crnog zlata na svjetskom tržištu Venezuela je pred krahom. I to ne samo gospodarskim već i potpunim socijalnim krahom jer su novcem od nafte financirani gotovo svi projekti i sve strukture države. Danas više nema govora o financiranju "bratskih partija" ili prijateljskih režima. Ono što je SAD u Reaganovo vrijeme relativno neuspješno pokušavao financiranjem kontraša i ubacivanjem CIA-inih agenata, sada su vrlo elegantno uspjeli smanjujući cijenu nafte i izbijajući pri tome iz ruku venezuelanskih socijalista glavnu polugu moći. Naravno, u cijeloj ovoj priči postoje i dobitnici, osim SAD-a, kojem ovakav razvoj događaja odgovara.
– Globalna konjunktura cijena nafte koristi zemljama koje su se našle u recesiji i krizi. Smanjenjem cijene energenata porast će industrijska proizvodnja, pojeftiniti transport, stvari će se početi vraćati na neku uobičajenu razinu – kaže dr. Cvrtila. S druge pak strane, u ovakvom scenariju subvencioniranja frakiranja je i jedna nedužna, kolateralna žrtva. Kanada. Za razliku od SAD-a, Kanada nije globalna geopolitička sila i nema iste interese diljem svijeta kao što ih ima njihov južni susjed. Vlada u Ottawi zajedno sa SAD-om počela je raditi na razvijanju frakiranja, a kanadske tvrtke uložile su podjednako velik novac u cijeli proces. No njih nema tko subvencionirati. Jer kanadskoj vladi nije toliko bitno hoće li Rusija i dalje provoditi svoju ekspanzionističku politiku, kao što im nije ni toliko bitno hoće li Bagdadom vladati ISIL ili legalno izabrani premijer.
– U ovako velikoj igri nema previše milosti i sigurno je da SAD ne bi pustio suzu ako sustavi frakiranja u Kanadi propadnu. No sigurno je da Washington svoje sustave frakiranja neće napuštati niti ih se lako odricat – kaže dr. Cvrtila. U cijeloj priči oko subvencioniranja možda bi se mogao stvoriti otpor iz redova industrije naoružanja koji od ratova i vojne potrošnje najviše profitiraju, no to je najmanje vjerojatno. Dok je rat u Iraku i Afganistanu koštao 6 tisuća milijardi dolara, procijenjeni promet industrije oružja na svjetskoj razini je 1500 milijardi dolara godišnje. Od čega manje od polovine otpada na proizvođače oružja iz SAD-a. A u svoj masi novca više je nego dovoljno sredstava da se financira i frakiranje, ali i nastavi održavati unosne ugovore o kupnji zrakoplova, tenkova ili izgradnji brodova.
Pitanje je, gdje se u ovakvoj situaciji nalazi Hrvatska? Pad cijena nafte zasigurno će utjecati na pad troškova proizvodnje u gospodarstvu. Teoretski, ovakva kretanja na svjetskom tržištu trebali bi osjetiti i svi hrvatski potrošači kroz pad cijene goriva. Ako do značajnijeg pada uopće dođe. Jer na gorivo u Hrvatskoj samo manjim dijelom utječe cijena sirove nafte, dok većinu u strukturi ipak čine trošarine i porezi kojima se puni državni proračun. Pa ne iznenađuje ni to da je hrvatski ministar prometa Hajdaš-Dončić vjerojatno jedini političar na svijetu koji u posljednjih nekoliko dana prijeti povećanjem goriva od 40 lipa po litri ako ne prođe monetizacija autocesta.
>> Veliki pad cijena nafte, a Hrvati nemaju koristi
pa tko to jos nije shvatio taj je naivan,ili ne prati dogadjanja, nije rjec o isil-u nego o Nafti...isil nikada nije takav kakavog prikazuje cinosticka medija,izrael je ono sto se prepisuje isil-u ali tu nema nafte..tu ima cionizma,pa ubijanje nije za mediju,to se nastoji cenzurirati tako sto se medijima sirom zapada naredjuje da ne pisu istinu i slike ubijanja ne objave....radi se o nastojanje da arape i bliski istok porobljavaju i iskoriscavaju sto je moguce jeftinije, pa makar i cijeli bliski istok iskrvario..ali i na jugu imaju rezervne planove, i na severu isto....nase medije su pisale da s.arabija,qatar i ostali mrze isil !? isil je obrana Nafte i robovanja od cionizma ?