Ima 60 godina i plače za šivaćim strojem u izbjegličkom logoru kraj grada Nizipa na jugu Turske dok nam govori da je izgubila četiri sina u ratu u Siriji. Jedan sin Mariam Najar poginuo je od raketa, drugi u zračnom udaru režimskih snaga, treći je nestao, a četvrti poginuo boreći se za Slobodnu sirijsku vojsku, koja ju je i dovela do kampa u koji je turska vlada dovela grupu hrvatskih novinara u sklopu petodnevnog programa koji je obuhvaćao i razgovore s državnim dužnosnicima koji se bave sirijskim izbjeglicama.
Kamo god da pođete u Turskoj morate sresti izbjeglice iz Sirije: dan nakon obilaska izbjegličkog kampa u hotelu blizu istanbulskog trga Taksim susrećemo malu obitelj. Oruba Hamond s kćeri Zenom Al Najem i trogodišnjim unukom Zenom spakirala je kovčege i nada se prijeći more, do Grčke, pa se onda probiti do Stockholma. Živjela je u Maleziji, tamo s mužem vodi restoran, ali, kaže, sad su malezijske vlasti naredile Sirijcima da odu. Oruba je u Maleziju otišla prije rata i jedina je od koje smo čuli nešto lijepo o aktualnom sirijskom predsjedniku:
Sve je počelo prosvjedom
– Assad je dobar! Živjelo se mirno – kaže Oruba, čiji muž potječe iz Banjaluke, pa joj kći i unuk nalikuju, ističe, na Europljane.
U kampu kraj Nizipa, pak, nitko nema lijepe riječi za predsjednika Bashara al-Assada, čija obitelj Sirijom vlada od 1970., prvo otac Hafez, pa sin Bashar. Izbjeglice kažu da su pobjegli od Assadovih aviona. Mustafa, 39-godišnji učitelj engleskog jezika, kaže kako je sve počelo mirnim prosvjedima početkom 2011. u Homsu. U tim je prosvjedima i sam sudjelovao. Ali, Assad je na prosvjednike krenuo oružjem, kaže, i sad se u Homsu više ne može živjeti, grad je razrušen.
Na pitanje koje se često postavlja u Europi, zašto se Sirijci ne bore u svojoj zemlji, kaže da to nije moguće jer nemaju teškog oružja.
– Daju nam pušku i tek koji komad jačeg oružja, a s time se nije moguće boriti protiv Assadove vojske – kaže Mustafa.
U kampu je točno 4961 osoba, od toga je oko dvije tisuće djece, koja idu u vrtić i u školu, a uče turski i engleski kako bi mogla preživjeti izvan svoje domovine. Turska je primila oko dva milijuna ljudi, od toga je u 25 kampova oko 270 tisuća ljudi, a svi ostali žive po turskim gradovima i dobivaju besplatnu osnovnu liječničku pomoć.
Izbjeglice su jako zahvalni turskoj vladi, dobili su sve što im treba kako bi preživjeli izvan domovine, a turski dužnosnici govore o njima kao o gostima. U kampu kraj Nizipa, u blizini rijeke Eufrat i velike brane Birecik, imaju gotovo sve što im treba za život, ali tko god može, povremeno se pokuša vratiti u Siriju, barem oni kojima su domovi u blizini, u gradu Alepu. Za Bajram se, kaže, u Alep pokušala vratiti i Refat Salun, ali kad je došla, u zraku je bilo sedam aviona i morala je natrag.
– Više se ne vraćam dok ne završi rat – kaže.
Ima šestero djece, sina u Slobodnoj sirijskoj vojsci, drugoga u Njemačkoj koji je zove tamo, ali ona ostaje ovdje, ne tako daleko od svoga doma. Muškarci iz kampa traže posao u tri kilometra udaljenom gradu Nizipu, većina ih nešto i radi, no drugo je pitanje koriste li turski poslodavci njihovu situaciju kako bi im platili manje ili uopće ne. Za izlazak iz dobro čuvanog i s više krugova žice ograđenog kampa moraju se registrirati, kao i pri povratku. Pazi se na sigurnost izbjeglica i osoblja, vjerojatno još više nakon masakra u Ankari koji je odnio gotovo stotinu života.
Turska je na izbjeglice do sada potrošila golem novac, oko 7,6 milijardi dolara, no to očito nije dovoljno. Tko god ima dovoljno novca, nakon četiri i pol godine rata kojem se ne nazire kraj želi na zapad.
Turski dužnosnici ističu kako vlada cijeni podršku koju Turskoj iskazuje NATO, ali očekuju veću pomoć i angažman Europske unije, no oštro reagiraju na spekulacije da je val izbjeglica koji teče prema Europi dio pritiska Turske na EU kako bi se pregovori o pristupanju te zemlje u članstvo nastavili. U nedjelju u Tursku stiže njemačka kancelarka Angela Merkel, koja će se tako i sama uvjeriti koliko se zaista Turska brine o izbjeglicama i da je krajnji trenutak da nešto više novca izdvoji i EU, kad već zapadne zemlje nisu na vrijeme zaustavile rat. Pa, primjerice, u glavnom gradu Damasku paravojne snage koje kontrolira Assadov režim neometano harače po kućama. Pred njima je pobjegla 57-godišnja Šahnaz Žarašo, čiji muž je Čečen s Kavkaza, s kojim ima, 13 djece. Šahnaz priča što se po noći događalo u Damasku:
– Lupali su i pucali, a ujutro bismo pred vratima našli leševe. Upadali su u kuće, silovali žene, morali smo pobjeći – kaže.
U svom privremenom domu u kojem žive tri ili četiri godine, kako tko, djeca su vesela kao i djeca posvuda, iako su, kažu učitelji, kojih je ovdje 105, malo agresivnija od djece koja nisu osjetila rat. Djevojčice se pozdravljaju s gostima, ljube se s nama, grle nas i smiju se, dječaci pokušavaju užicati koju liru, jer u kampu je opskrba ipak oskudna.
Ne znaju kada će kući
Stanari u kampu dobiju 85 turskih lira po članu obitelji mjesečno, oko 200 kuna, što je dovoljno za osnovne potrebe jer cijene u supermarketu u kampu nisu visoke. U vrtiću su djeca vesela, pjevala su nam, a stariji se razdvajaju na muške i ženske razrede. U ženskom 7. razredu 13-godišnjakinje su redom pokrivenih glava, tek jedna ili dvije nemaju maramu. Na molbu da nam nešto otpjevaju dobivamo vjersku recitaciju koja je bila puna žara i trajala je dugo, ali došlo je vrijeme za odlazak. Svakog posjetitelja iskreno dirne ulazak u grad u kojem živi pet tisuća ljudi od kojih su polovica djeca. Ljudi koji su pobjegli od rata, bombi i raketa i ne znaju kada će kući.
Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza
>> Pročitajte pismo njemačkog vicekancelara i ministra vanjskih poslova o politici prema izbjeglicama
Ma vidi ti to, same žene i djeca. A ako se i zatekne kojij 80% muškaraca u najboljim godinama, to su sve doktori, inženjeri i profesori.