Drugi svjetski rat valjda je omiljena tema svih medija, kad bi se na hrpu skupile sve knjige, filmovi i igre vezani za ovaj sukob, samo bi normandijsko iskrcavanje trajalo nekih 20 godina. Svi serijali prate jednostavnu formulu – prva igra na zapadnom frontu, druga igra na istočnom frontu, treća, ako do nje dođe, na Pacifiku. Company of Heroes 2 prati ovu formulu pa ste ovog puta u sedlu Crvene armije (koja govori engleski) u obrani zemlje uime Staljina i votke!
Prvi Company of Heroes imao je briljantno odrađenu single-player kampanju u kojoj su i bitke i animacije između misija i u njima doprinosile ugođaju, a u nastavku su stvari malo drugačije. Priča COH2 u biti je prepričavanje bitki od početka njemačke invazije do protunapada i sovjetskog osvajanja Reichstaga, pričana iz očiju narednika zatvorenog u gulag zbog nepoštovanja naredbi i svog nadređenog koji ga je došao posjetiti prije smaknuća. Iako se animacije trude dočarati nategnut odnos podređenog i nadređenog, ne uspijevaju u tom previše, dijelom jer ne izgledaju ni upola impresivno koliko smo navikli u današnjim igrama, ali još i više, barem po mom mišljenju, zbog toga što je jako teško uzeti nekog za ozbiljno kad govori \"rungleski\" (engleski s teškim ruskim naglaskom koji zvuči kao da se likovi cijelo vrijeme sprdaju jedan s drugim). Ali ovaj je propust potpuno popravljen u samim misijama, borbe zorno dočaravaju brutalnost borbi na istočnoj fronti, bezosjećajnost sovjetske vojske i prema protivniku i prema vlastitim trupama, očaj i beznađe koji su okruživali ruskog vojnika u to doba. Jedna je od zgodnih novina što vojnici međusobno razgovaraju dok čekaju naredbe, komentiraju rat, opremu, zafrkavaju se. Iako je to posve nebitno za samu igru i nimalo na nju ne utječe, donosi svojevrsnu dubinu i igrač postaje malo povezaniji sa svojim bezimenim vojnicima na polju.
Nešto staro, nešto novo...
Mehanika COH2 više-manje ostala je nepromijenjena iz prvog nastavka, stil igre ostao je prepoznatljiv Relic Entertainment uradak sa svim svojim klasičnim komponentama, no same karte sada imaju puno dublju ulogu nego u prošlom dijelu, interaktivnost karte puno je veća. Ne samo da objekti na karti nude zaklon jedinicama kao prije, nego novi field of view (FOV – ono što jedinice vide) ne probija kroz crnilo (fog of war) u kružnici oko jedinice, nego samo na mjestima i u smjerovima gdje bi jedinica realno vidjela, što znači da je sada nemoguće vidjeti iza zida ako se samo došeće blizu, a to donosi nove taktičke mogućnosti. Gotovo svaki objekt i zaklon može se razoriti i često će karte na kojima se igra na kraju runde izgledati drastično drugačije nego na početku. Teren igra puno veću ulogu u COH2 nego u drugim RTS igrama, a mape sa zimskom tematikom dočaravaju stravu ruske zime, dubok snijeg otežava kretanje pješaštvu i vozilima, vidljivost je smanjena, a kretanje pješaštva na vjetru snižava im temperaturu dok ne počnu umirati od hladnoće pa igrač mora pješaštvo držati u zaklonu da ih makne od vjetra ili ga poslati u neku građevinu da se zagrije.
Resursi u igri dobivaju se osvajanjem \"victory pointova\", odnosno teritorija, no za razliku od prvog dijela, gdje je svaki teritorij davao određeni resurs, u dvojci svaki teritorij daje malu količinu svih resursa, a gradnjom skladišta streljiva ili goriva povećava se doprinos tog teritorija jednom od tih resursa. Specijalne sposobnosti (\"commander ability\") još su tu, ali sada više igrač ne bira usred bitke doktrinu koja definira koje će opcije dobiti, nego prije same bitke bira zapovjednika.
Single-player kampanja, iako slabija nego ona u prvom dijelu, itekako je zabavna, a kad ste gotovi s njom, čeka vas još jako puno toga, igra nudi i standardni \"skirmish\" protiv AI protivnika (koji je poprilično inteligentan s obzirom na ono što smo navikli u nekim RTS igrama!) i \"Theater of War\". Ovo potonje skup je samostalnih i multiplayer zadataka i misija koje su često znatno teže i zabavnije od kampanje. COH2 ima i experience sustav kojim dižete razinu kako prelazite misije i skupljate iskustvo, svaka razina otključava pasivne bonuse za jedinice koje onda možete dalje nadograditi rješavajući zadatke vezane uz taj bonus. Nakon svega toga tu je i klasični multiplayer, a baš tu igra pokazuje sve čari. Iako ima problema s balansom jedinica (kao i većina ovakvih igara), njezina mehanika zaobilazi većinu glavobolja time što ovo nije strategija u kojoj pali taktika \"nagomilaj jedinice i zgazi protivnika\". Ograničenost resursa, interaktivnost jedinica s okolišem, šarolikost jedinica i njihovih sposobnosti, sve to prisiljava igrača da koristi strategiju i taktizira, pronađe protivnikove slabosti i iskoristi ih. Izuzmemo li činjenicu da svime upravljate s neba kao Bog s povećalom, ovo je zbilja prilično realna simulacija ratovanja.
Kol\'ko dinara, druže
Iako je COH2 nesumnjivo jako dobar uradak, tu je i nekoliko poprilično ozbiljnih problema. Prvi je cijena – oko 370 kuna, što nije čudno za mainstream igru, no mnogi su mišljenja da ova igra nudi premalo novina da bi uistinu bila nastavak i da je više nalik na ekspanziju s boljom grafikom, što je donekle i točno. Misije su nove i grafika je nova, ali u samoj igri nema drastičnih promjena, stil je gotovo isti, a dobar je dio promjena čisto ukrasne prirode. Mnoge ne oduševljava ni sustav kumulativnih bonusa koji dodatno otežava balansiranje jedinica. Usto igra ima dosta nesigurnu budućnost ne samo zbog gore navedenog nego i zato što je poprilično napuhana da bi na kraju bila uspoređivana sa svojim prethodnikom. Ovo je nezgodna situacija i za fanove jer neki žele posve novu i originalnu igru, dok drugima odgovara nova igra s klasičnim komponentama. Moja preporuka je da, ako niste preveliki ljubitelj COH-a, pričekate malo da cijena padne ili dođe na popust (na Steamu je, samo je pitanje vremena), a ako ste pak veliki obožavatelj COH-a, ne čekajte ništa, uza sve svoje probleme ovo je odlična strategija i ima dovoljno u sebi da vas drži i solo i u multiplayeru jako dugo.
>> Ljetni gaming block- busteri! Što možete očekivati ovog ljeta
