Niz je vrijednih lokaliteta ispod Jadranskog mora iznimno rado posjećivanih od ronilaca profesionalaca i amatera, Baron Gautsch, austrougarski brod iz Prvog svjetskog rata, vjerojatno je najpoznatije takvo odredište. Nije, međutim, i jedino. Brojne su točke na Jadranu koje služe kao odredišta za ‘wreck diving’, istraživanje potonulih brodova ili srušenih aviona koji se tamo nalaze.
- Nije to ništa, ima toga daleko više, no do sada su se takvim istraživanjem bavili rijetki pojedinci, a rijetko ili gotovo nitko organizirano, kaže nam Zoran Delibašić iz Wreck Hunters Adriatic, skupine šestorice zaljubljenika u ronjenje koji se bave hobijem o kojem smo do sada mogli tek gledati dokumentarne emisije.
Ako ste u proteklih par godina zapazili vijesti o velikom brončanom topu izvađenom kod Molunta u blizini Dubrovnika ili o Ju 87 Stuki pronađenoj kod Žirja, rezultat je to istraživanja Zorana i njegovih pet prijatelja, Mislava Podnara, Dragutina Šimatovića, Marka Hranilovića, Damira Mlinarića i Jerka Macure. Niti jedan od njih, doznajemo, nema manje od 20 godina ronilačkog iskustva. U prijevodu to je ne manje od oko tri tisuća zarona na različitim dubinama koje nerijetko dosežu i 80 metara. Dakle, riječ je o ‘sportu’ samo za najbolje, no nije ovdje cilj samo zaroniti što dublje.
- Nas zanima priča oko nalaza. Ništa ne znači ako ste nešto našli na dnu Jadrana, a ne znate što je to točno te onda ako i ne znate kako je to nešto dospjelo na morsko dno. Sve nas zanima, o čemu se radi, kako je potopljeno, zašto, tko su bili ljudi koji su bili za kormilom, pa i nedostaju li nekome, govori nam Dragutin Šimatović. Doista, kada bolje razmislite, bi li doista Baron Gautsch bio tako zanimljiv da priča iza njegovog potapanja nije tako zanimljiva, kao što je i tragična. Pa, vjerojatno ne. Jer, na takav način u jadranski akvatorij dolaze profesionalci, gosti arheolozi i povjesničari, takve lokacije postaju mjesto komemoracija.
- Ako se ništa od toga ne zna, onda je lokacija naprosto točka turističkog ronjenja kod koje je jedina zanimljivost to što ste vidjeli da tamo nečega ima. I vrlo brzo će vam nestati iz sjećanja. Kada postoji autentična i provjerena priča, potkrijepljena dokumentima, onda to postaje atrakcijom, govori nam Mislav Podnar. A dečki iz Wreck Hunters Adriatic imaju na desetke takvih priča. Doista, na desetke. Najatraktivnija do sada je priča o Ju 87R-2 Stuki koja je pronađena kod Žirja u šibenkom akvatoriju.
- Riječ je o jednoj od ukupno 52 Ju 87R-2 koje je talijansko ratno zrakoplovstvo bilo nabavilo od Trećeg Reicha, a koja je sudjelovala u Aprilskom ratu, napadu Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine. Stuka kod Žirja oborena je 12. travnja 1941. od protuzračne obrane koja je branila grad Šibenik. Mi smo je locirali 2014. godine s našim partnerima iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, na obljetnicu Šibenske bitke iz Domovinskog rata kojim povodom je napravljeno i nekoliko zarona na lokacije na koje je ukazala lokalna ribarska zajednica. I ispostavilo se da je na jednoj od tih lokacija i ta Stuka koja je bila velikom senzacijom kada je nalaz objavljen, kaže nam Zoran Delibašić. Dobro je pitanje kako se zapravo dolazi do takvih otkrića. Najpoznatiji je u posljednjih par desetljeća, naravno, Apoksiomen.
Jedan na milijun!
- To je bila čista sreća, jedan na milijun! Mi radimo drugačije, raspodijelili smo odgovornosti unutar ekipe, pa je, recimo, Zoran taj koji se bavi prikupljanjem informacija od lokalne zajednice, te istraživanjem po raznim arhivima. Primjerice, znali smo da je negdje u Zadarskom otočju kod Molata antička olupina. Zaronili smo u uvjetima loše vidljivosti, imali smo i nekih nepredviđenih tehničkih problema s opremom. Prvi ronilački par nije uspio locirati lokalitet, a tek pri kraju ronjenja drugog para kada su nam manometri pokazivali vrijednosti 50 bara tlaka zraka u bocama te da je vrijeme za izron, odlučili smo se na još jedan pokušaj traženja u drugom smjeru Okrenuli smo se 15-ak metara dalje i evo ga! Antička olupina puna tegula i imbeksa, antičkog građevinskog materijala, sve netaknuto kao i onog dana kada je brod potonuo. Koji puta potrebno je i malo sreće, kaže nam Dragutin. Kako? Bari, mješavine... ne razumijemo ništa.
- Tehnologija je puno pomogla ovakvim istraživanjima. Nekada za takva tehnička ronjenja, znači ona na veće dubine nije bilo opreme koja postoji danas pa su ona bila ograničena na one najbolje obučene, ronioce po službi, i to na nekoliko minuta. Danas postoje rebreatheri, uređaji koji omogućuju da na dubini od 80 metara ostanete i pola sata što omogućuje da temeljito sve pregledate. Jasno, ako prilike omogućuju jer ima perioda kada je vidljivost lošija. Zanimljivo, kod rebreathera nema mjehurića. To je dobra stvar jer možete ući u metalnu olupinu bez straha da nešto poremetite jer one mogu biti i krhke toliko da ih i mjehurić zraka uzdrma. A onda su tu i anegdotalne situacije, ribe uglavnom bježe od mjehurića, a kako ih kod rebreathera nema nađete se u situaciji da odjednom u vas zuri kakav kapitalni stanovnik podmorja, kaže Dragutin. Ono što je pogotovo važno jest da u svemu tome nema novca. Da, nema, iako bi neki tako pomislili.
- Nije to nama smisao. Ronimo iz hobija već dugi niz godina, imamo sređene živote i ne zanima nas arheološki krivolov. Ronilačka zajednica relativno je mala, brzo se sve dozna, čak i kada netko otuđi kakvu amforu. Takvi postupci svim roniocima sužavaju prostor za nova otkrića. Vjerujte, mi ih imamo trenutno više od desetak, mnoga će doista odjeknuti, govori Mislav Podnar. Za svako se istraživanje traže potrebne dozvole, svaki se nalaz prijavljuje nadležnim institucijama koje se bave zaštitom kulturne baštine. Neku posebnu želju, pronalazak nekog svog Titanica, nemaju, a zanima ih jedino i isključivo Jadran, druge pomorske zemlje ionako već imaju organizirane ekipe poput junaka ove priče. Ne dijele se saznanja o lokacijama, govore naši sugovornici, neki svoje tajne odnose i u grob. I to je šteta, jer svako je takvo nalazište doista vrijedno pa traži zaštitu.
- Otkad čovjek roni uz pomoć tehnologije, iz mora se stvari kradu. Tako je to, nema pomoći. Država redovito naše i druge vrijedne nalaze proglašava zaštićenim kulturnim dobrom, no nažalost se ne ide puno dalje od toga. Znamo npr. da je država Italija spremna dati za Stuku milijune, oni to smatraju svojim naslijeđem, ali ipak mi polažemo to pravo jer tako govore međunarodni i nacionalni zakoni. A ta se Stuka da restaurirati, trebalo bi doduše da ona odstoji nekih godinu dana u bazenu za desalinizaciju ali nakon toga bi je se dalo u cijelosti restaurirati. I to je svjetski raritet, Stuka, naime, nije napravljeno više od nekih pet tisuća, a sačuvano ih je jako malo. Vjerujem da bi Talijani od nje napravili cijeli događaj, turističku atrakciju. Mi smo sretni da je država nalaz priznala i stavila ga pod svoju zaštitu. Mi sami s lokacija koje smo potvrdili nismo uzeli doslovno ništa. Nismo ništa niti zaradili niti smo u tome zbog toga, pa lafet za top koji smo pronašli kod Molunta, bio je najskuplji u cijeloj toj priči!, govore naši sugovornici.
Taj je top doista izuzetan nalaz, u savršenom stanju, s inskripcijama i gravurama koje svjedoče o vremenu i mjestu gdje je saliven, 1758. godine u torinskoj ljevaonici Giovanni Batista Cebrano II. A onda je tu identifikacija tajne šibenskog kanala koja je desetljećima bila pred očima Šibenčana kao i jednog njihovog poznatog sugrađanina. Odmah ispod litice ponad šibenskog kanala na kojoj se nalazi kuća koja je nekada pripadala Ivanu Ribaru potopljen je njemački torpedni čamac, Schnellboot S-158, koji se i danas ondje nalazi.
Priča o torpednom čamcu
– Našao sam sliku njegova potonuća na internetu i odlučio tu činjenicu provjeriti s našim partnerima iz Hrvatskog restauratorskog zavoda. I doista, torpedni je čamac tamo. Riječ je, zapravo, bila o u Nizozemskoj zaplijenjenom torpednom čamcu koji je u brodogradilištu Schiedam napravljen po britanskoj licenci, ukupno su tamo Nijemci pronašli osam takvih čamaca od čega su napravili klasu S-151. Čamac koji leži na dnu mora u Šibenik sudjelovao je u potapanju britanskog ratnog broda HMS Lightning u Alžiru 1943. godine a onda iste godine u savezničkoj invaziji sudjeluje i u potapanju američkog razarača USS Rowan koji je potonuo za manje od 40 sekundi nakon što je torpedo pogodio komoru sa streljivom. No, kako se ratna sreća okreće, S-158 dospijeva na Jadran, sudjeluje u nekoliko bitaka s partizanskim ali i britanskim plovilima te je 1944. godine teško oštećen u napadu savezničkih zrakoplova na maskirni vez gdje je bio privezan. Izravan pogodak u pramac te on počinje tonuti pramcem naprijed. S njega se skidaju vitalni dijelovi i onda ga Nijemci potapaju sami. S-158 i danas je tamo, ispod maskirnog veza na kojem je pogođen, kaže Zoran Delibašić. Još jedna zanimljiva ratna priča iz Drugog svjetskog rata tiče se triju jedrenjaka napravljenih u talijanskim brodogradilištima a koja su nakon kapitulacije Italije dospjeli u službu nacista te služili u flotili brodova namijenjenih opskrbi. No, potopljeni su u plitkom moru u Paškom zaljevu preko puta, danas i te kako poznate plaže, Zrča na Pagu, a na dno mora su otišli pogođeni raketama ispaljenima sa savezničkih aviona, prvo dva, a onda i treći koji je primijećen iako je bio maskiran. Događaji kao i pronalazak triju jedrenjaka opisani su u Vojnoj povijesti, upućuje nas Zoran Delibašić, a tamo je još jednom dobro opisano kako se dolazi do otkrića na dnu Jadrana. ‘Prvu informaciju o postojanju nekakvih brodskih ostataka u plitkom moru dobili smo od Zagrepčana koji imaju vikendicu u gradu Pagu. Na jednom od klupskih druženja Ronilačkog kluba ZG-SUB, oni su nam pričali kako su prije puno godina, u mlađim danima, ronili na ostatke brodova u plitkom moru, na plaži blizu grada Paga. Ta priča me nas je jako zainteresirala te smo proučavajući Ratne dnevnike admirala Jadrana došli do podataka o potonuću tri jedrenjaka u Paškom zaljevu od strane savezničkih zrakoplova. Kako smo tada dobili povijesni izvor o ratnom događaju s jedne strane, konzultirali smo i letačke dnevnike eskadrila Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF) s druge zaraćene strane te odgonetnuli okolnosti potapanja ova tri broda. Za provjeru svega navedenog na terenu, nedostajao je samo odlazak iz Zagreba na Pag u kolovozu prošle godine te zaron i fotodokumentacija samog nalaza. Točnu lokaciju potopljenih brodova pokazao nam je zrakoplovni entuzijast iz grada Paga, Igor Kurilić,’ napisao je iskusni ronilac Delibašić u Vojnoj povijesti koja je u tom broju priču o jedrenjacima imala i na svojoj naslovnici.
Wreck Hunters Adriatic ekskluzivno za Večernji list otkrivaju nalaz za koji je dokumentacija kompletirana, odnosno olupina pronađena na dnu mora pored otoka Unije kraj Lošinja.
- To je još jedna odlična priča. Naše najnovije otkriće vezano je za priču o potopljenom zrakoplovu Američkih zračnih snaga kojeg je otkrio naš prijatelj Davor Buršić iz partnerskog ronilačkog centra Shark diving. U cilju identifikacije zrakoplova napravljena su dva vrlo zahtjevna zarona u uvjetima loše vidljivosti, sa za tu priliku posebno napravljenim plinskim mješavinama. Dolaskom na lokalitet, utvrdili smo da je olupina zrakoplova devastirana koćarskim mrežama do neprepoznatljivosti i predstavljala je polje razbacanog i savijenog lima. U hrpi tog metala, uspjeli smo prepoznati neke dijelove karakteristične za zrakoplov B 24 te smo imali sreće pronaći i kompletan mitraljez Browning koji je ležao na pijesku nedaleko od olupine. Tijekom ta dva ronjenja uspjeli smo očistiti pod morem serijski broj mitraljeza i time je otvorena mogućnost indentifikacije zrakoplova. To je precizniji način, jer zbog teških oštećenja u ratu koji je vojnu industriju napregnuo do kraja nije više bilo moguće pratiti tempo gubitaka pa su se zrakoplovi često sastavljali od nekoliko sličnih pa serijski broj na repu aviona zapravo i ne bi morao odgovarati zapisima u vojnim arhivima. Naoružanje, međutim da, američko je zrakoplovstvo velikom preciznošću bilježilo svaki komad pa je onda s njihovim tzv. MACR-ovima (Missing Air Crew Report), bazi podataka u kojoj se nalaze sudbine američkih zrakoplovaca. I utvrdili smo kako je to bio jedan B 24 za kojega su, zanimljivo, Amerikanci držali da je pao kod Portoroža u tadašnjoj Italiji, međutim serijski broj Browninga kojega smo uspjeli očistiti govori da su ipak Unije mjesto gdje je B 24 srušen u more zbog kvara na motoru o čemu svjedoče izvještaji drugih zrakoplova u formaciji, ne i sam izvještaj preživjelih članova posade tog izgubljenog B 24H koji je nosio nadimak Termite Chaser. Slijedom događaja, obavijestili smo ured Vojnog atašea Američke ambasade u Zagrebu o našem pronalasku sudbine potopljenog zrakoplova. Nakon naše prijave, oni su pokrenuli mehanizam daljnje provjere i potvrdili naše navode. Pohvalili su naš rad i inicijativu i ustvrdili, kao i mi, da se među ostacima zrakoplova ne nalaze posmrtni ostaci članova posade. Kada je to poznato, nema više interesa za dalju potragu za ostacima zrakoplovaca, govori nam Zoran Delibašić.
Zapis Wreck Huntersa o Termite Chaseru koji leži na 51 metru dubine pored Unija a koji je bio dio 450. bombarderske grupe ponovo je iznimno zanimljiv, kao i druge priče koje smo ranije opisali. Dakle, 450. Bombarderska grupa kao dio američkih 15. Zračnih snaga, formirana je 6. travnja 1943. godine u svrhu potpore savezničkim aktivnostima na jugu Francuske, Balkana i Italije. Prva baza grupe bila je u Alamogordu, američkoj državi New Mexico, gdje su formirane 720,721,722 i 723. eskadrila bombardera B24 Liberator. Krajem studenoga i tijekom prosinca 1943, zrakoplovi i posade kreću na put preko Herringtona u Kansasu, Floride, Južne Amerike i Afrike, do Mandurie, grada u samoj peti talijanske čizme. Stara baza zračnih snaga Italije iz 1930 ih godina, postat će baza 450. Bombarderske grupe sve do svibnja 1945. godine. Operacije iz Mandurie počinju 8. siječnja 1944. bombardiranjem aerodroma u Mostaru, s ukupno 265 borbenih misija do rasformiranja grupe u svibnju 1945. i povratka u SAD. Velik broj misija bio je usmjeren na bombardiranje željezničkih komunikacija. Napredovanjem ruskih snaga u Rumunjskoj, strateška važnost željeznica u njemačkim opskrbnim linijama prema Mađarskoj i Rumunjskoj sve je veća. Misija 7. travnja 1944., dakle na Veliki petak, izrazito lijepog i sunčanog vremena, imala je za cilj bombardiranje ranžirnog kolodvora u talijanskom gradu Mestre koji je kontrolirao sav promet prema industrijskoj zoni i luci Venecije. 35 aviona B 24 450. grupe poletjelo je iz Mandurie u 10 sati i 3 minute, svaki s po 12 bombi od 227 kg te se u 10 sati i 18 minuta pridružilo 98. Bombarderskoj grupi koja je vodila napad. Bombardiranje je izvršeno u 13 i 11 s visine od oko 6.100-7.000 metara. Otpor njemačkih snaga bio je minimalan, sa slabom i nepreciznom paljbom flakova. Dvije formacije lovačkih aviona Messerschmitt Bf 109 koje su posade bombardera zamijetile, nisu napale formaciju B 24. B 24 722. eskadrile koji je letio na poziciji 2 prvog vala je zaostao, izbacio bombe te se vratio u formaciju.
Svi članovi posade su iskočili
Ubrzo je avion opet napustio formaciju desnim zaokretom i u 13.06 u spirali počeo brzo gubiti visinu iznad neprijateljskog teritorija. U službenom izvještaju, Missing air crew report MACR 3886, nisu navedeni problemi s motorima iako je u bilješkama ostalih posada navedena pojava dima iz vanjskog lijevog motora. Izgubljeni avion bio je B 24H, serijskog broja 42-52141, proizveden u pogonu Forda, Willow Run, država Michigan. Termite Chaser je imao repnu oznaku 43. Avionom s ukupno 10 članova posade zapovijedao je 2d Lt. Robert W. Nutt. Bila im je to prva misija. Svi članovi posade su iskočili iz zrakoplova i sletjeli u more. Navigator James H. Paulsgrove se utopio, a strijelac George W. Williams nije pronađen prilikom spašavanja, zbog problema s funkcioniranjem ili nepravilne uporabe prsluka za spašavanje. Ostale članove posade zarobila je posada njemačkog hidro aviona te su prebačeni u prihvatne centre Dulag Luft I u Zapovjedni centar zrakoplovstva u Veroni te u logor Stalag Luft 1, Barth Vogelsang Prussia, 54-12. Svi su doživjeli kraj rata te su umirovljeni.
Zanimljive zapise ostavili su članovi 722. eskadrile 450. Bombarderske grupe Adam E. Wood i Walter J. Kostro koji su bili dio originalne posade od Wreck Huntersa identificiranoga B 24 42-52141 Termite Chaser. Prema njihovim bilješkama, 4. travnja 1944. na avionu je zamijenjen motor, a 5. travnja nije poletio u misiju zbog problema s tlakom ulja u motorima broj 3 i broj 4. Dana 6. travnja 1944. nije bilo borbene misije, a 7. travnja 1944. je u misiju s koje se Termite Chaser nije vratio, poletjela nova posada na svojoj prvoj misiji. Originalna posada preuzela je B 24 serijskog broja 42-99805, oznake na repu 47. Bio je to avion izgubljene posade imena Madame Shoo Shoo. Nakon gubitka Liberatora 42-52141, avion je preimenovan u Termite Chaser II.
- Svakako je zanimljivo, priča je možda i impresivnija od samog nalaza koji je oštećen, no nećete čekati dugo, a imat ćemo nekoliko senzacionalnih objava koje bi ponovo mogli obići svijet, kažu Wreck Hunters Adriatic
Ovo je bilo lagano prepoznati po krilima.