Adams i Rankine toliko su se divili Teslinom tehničkom umijeću da su mu 1895. godine pomogli osnovati tvrtku za promicanje njegovih bežičnih izuma. New York Times taj je pothvat proglasio „neusporedivim trijumfom inženjerstva 19. stoljeća" te Tesli odao dužno priznanje kao vodećem znanstveniku svojeg doba koji nije tek proizvođač čudnih eksperimentalnih efekata, već praktičan i koristan izumitelj.
Vatra na Petoj aveniji
Za Teslu je time počelo doba medijske eksponiranosti. Sprijateljio se s inženjerom, ali i jednim od vodećih tehnoloških urednika tog doba Thomasom Commerfordom Martinom, čovjekom koji će po mnogočemu odigrati ključnu ulogu u životu velikog izumitelja. Martin je napisao i prvu knjigu o Tesli, upoznao ga s Robertom Johnsonom, urednikom u utjecajnom The Centuryju koji je napravio i prve znamenite Tesline fotografije, objavljene 1895. u magazinu The Century, na kojima je i znanstvenikov veliki prijatelj Mark Twain. Teslina je slava u to doba već bila tolika da su se o njemu izmišljale priče i vodili intervjui, a on se pak pitao nije li možda sve to pretjerano i neće li tako od sebe odbiti neke vrijedne prijatelje znanstvenike.
Godine 1895. u njegovu laboratoriju na Petoj aveniji izbio je požar – vatra je uništila sve u njemu. Tesla je ponovno pao u depresiju, a iz nje se izvlačio elektrošokovima koje je sam sebi davao. I kao feniks ponovno je ustao, uredio novi laboratorij, u kojem se bavio x-zrakama te daljinskim, odnosno radijskim, bežičnim upravljanjem – riječ je bila o plovilu. Tesla je već imao projekt bežične rasvjete. Autor ove odista briljantne Tesline biografije W. Bernard Carlson bavi se i činjenicom da se znanstvenik nikada nije ženio niti je imao djece. Čak i pomalo forsirano ustraje na tome da je Tesla bio skloniji muškarcima nego ženama te da bi, kako na jednom mjestu eksplicitno ističe, emocionalnu vezu Tesla, da ju je ikad imao, prije ostvario s muškarcem poput ratnog heroja Richmonda Hobsona. Spominje se tu i dugotrajno i duboko prijateljstvo s Anthonyjem Szigetijem te drugim muškarcima. Autor, primjerice, implicira kako se u Colorado Springsu sa svojim bliskim suradnikom Lowensteinom, koji je po svemu zamijenio Szigetija, posvađao zapravo zato što je shvatio da se ovaj namjerava oženiti, kao što je to, nešto kasnije, učinio i Hobson. Ponajviše temelja u tvrdnji da Tesla nije imao regularne sklonosti Carlson nalazi u ponašanju Američkog instituta elektroinženjera, gdje piše kako su Teslini odnosi s tom organizacijom bili napeti pa čak i zamrli zbog, kako se navodi, „Teslinih eskapada". Ipak, autor citira i samog Teslu, koji je brak opisao kao prepreku znanstvenom radu. Bilo kako bilo, i autor priznaje kako nema baš nikakvih dokaza da se doista u bilo kojem slučaju radilo o emocionalnim vezama, pogotovo ne fizičke naravi. Puno je, jasno, bitniji Teslin istraživački rad, pogotovo nakon pojave mladog talijanskog znanstvenika Guglielma Marconija. Prvi je put Tesla doista osjetio nervozu osjećajući kako bi ga netko mogao i zasjeniti, i to na području bežičnog prijenosa.
Lažirana fotografija
Teslin je problem uvijek bio što je svoje izume rijetko konkretizirao tako da su oni imali svakodnevnu upotrebu. I dok Nikola Tesla razmišlja o tome kako struju provoditi kroz tlo te o univerzalnoj distribuciji energije, Marconi je 1898. godine već poslao poruke na udaljenosti od 290 kilometara. Tesla piše Electrical Reviewu ne spominjući izravno Marconija te umanjujući takva najnovija dostignuća. On nije smatrao da je tu išta nova. Već je 1890. Tesla, navodi autor znanstvenikovo razmišljanje, eksperimentirao sa svojim bežičnim uređajem, a 1893. u predavanju opisao kako je moguće poruke slati na daljinu. Sada je Tesla znao da mora ostvariti rezultat te se uputio u Colorado, gdje je novac dobiven od novog investitora Johna Jacoba Astora uložio u eksperimentalni pogon bežičnog prijenosa energije. Činilo se da sada sve ide kako treba. Najprije je otkrio stacionarne valove, a onda je pažnju ponovo privukao jednom kontroverzijom. Svojim je novim detektorom uhvatio savršeno pravilan signal koji su mediji protumačili kao – marsovski. Tesla je tvrdio tek da su izvanzemaljski, a proći će još gotovo sto godina dok se ne utvrdi da je doista bio u pravu, samo što signal nije bio s Marsa, kako se mislilo, već s Jupiterova mjeseca Io. Svejedno, Tesla je ipak Tesla pa, umjesto da svoje rezultate, odnosno domet svojeg odašiljača, javno prikaže, što je Marconi uredno činio, s njima nije upoznao ni najbliže suradnike. Umjesto toga, organizirao je fotografiranje ponovno za The Century kada je nastala i znamenita fotografija koja ga prikazuje ispod snažnog izboja dok čita knjigu. No fotografija nije autentična. Kako su izboji opasni, fotografija je načinjena dvostrukom ekspozicijom – na istoj ploči prvo je slikan Tesla koji sjedi, a onda i izboji.
Antipatija prema njegovu korištenju medija radi privlačenja pozornosti rasla je, no to nije spriječilo najvećeg investitora kojeg je Tesla ikada imao, moćnog investicijskog bankara Johna Pierpointa Morgana da se zainteresira za njegovu viziju bežičnog prijenosa. Autor navodi kako nije posve jasno kako su se upoznali Morgan i Tesla, a da je sasvim moguće da je do kontakta došlo nakon što su Morganu propali pregovori s Marconijem. Prebogati Morgan nakon nekog vremena sklopio je s Teslom ugovor vrijedan 150.000 dolara o ulaganju u bežičnu rasvjetu i prijenos. Za Morgana je to bila cijena jedne manje umjetnine, za Teslu je to značilo neviđen zanos. Požurio se sagraditi novi laboratorij, toranj u Wardenclyffeu. Čuvši za taj novi laboratorij u kojem je trebao biti odašiljač višestruko snažniji od onog u Colorado Springsu, Marconi se požurio te objavio kako je on svojim novim sustavom uspio primiti signal s druge strane Atlantika. Međutim, iako nije bilo neovisnih svjedoka koji bi čuli da su to doista tri slova „S" šifrirana Morseovim kodom, to nije spriječilo starog Teslina prijatelja, a sada oponenta Martina da u svojem Electrical Worldu navodno postignuće objavi kao autentično. Ne samo to, on u Američkom institutu elektroinženjera organizira i večeru u Marconijevu čast iako nitko od prisutnih zapravo nije uvjeren da je ovaj i uspio. Tek će nakon kratkog vremena, uz prisutnost neovisnih svjedoka, na brodu Philadelphia Marconi dokazati da doista može slati i primiti signale s drugog kontinenta. Bez obzira na to što se bavio prijenosom višestruko većeg dometa, Tesla je ipak morao ponuditi neko objašnjenje Morganu, pogotovo zato što su mu se troškovi gomilali. Nakon što je pregledao temeljne elemente tog novog Marconijeva sustava, rekao je: „Koristili su se mojim rezonantnim odašiljačem koji uvelike pojačava izlazne struje, u toj vezi s mojim uzemljenim prijamnim sklopom ili 'multiplikatorom', mojim transformatorskim sklopovima na oba kraja, mojom, Teslinom zavojnicom i njezinom suvremenijom inačicom – Teslinim transformatorom, mojim sustavom međuovisnih ugođenih sklopova i brojnim manjim poboljšanjima."
Tesla je Morganu ponudio još neke vizije, svjetsku telegrafsku mrežu, ideju sličnu današnjem World Wide Webu, jeftin prijamnik koncepta vrlo sličnog tranzistoru. Nije mu bilo dovoljno, Morgan ga je prestao financirati pomažući mu tek oko restrukturiranja tvrtke. Ni u tome nije uspio pa je 1905. faktično završila Teslina karijera iako je poživio još zamalo 40 godina. Preživljavao je na različite načine, a ostvario je i nekoliko manjih izuma. Tek je 1943., nakon kompliciranog sudskog nadmetanja između američke vojske i Marconijeve tvrtke, dokazano da se Talijan Teslinim dostignućima koristio neovlašteno pa je naš učenjak ipak dobio barem nekakvu zadovoljštinu.
Ni u tim posljednjim godinama nije nedostajalo zanimljivosti vezanih uz izumiteljev život. Autor podsjeća da ni Tesla ni Edison nisu nikada ni trebali dobiti Nobelovu nagradu, a kamoli da je dobiju zajedno. Bila je to, naprosto, pogrešna informacija koju je objavio New York Times. Tesla je tada rekao da mu nagrada i ne treba jer ima četiri tuceta patenata koje je priznao svijet, a ne, kako ih je prigodno nazvao, omaškama sklona šačica.
Ni u Teslinoj smrti i predmetima koje je imao u posjedu autor ne otkriva nikakvu zavjeru iako to javnost često želi vjerovati. Umro je mirno, u snu, njegove predmete preuzeo je nećak Sava Kosanović, pregledale su ih i američke službe, jedan su dio dokumentacije i arhivirali na mikrofilm, ali nisu našli ništa što bi privuklo pozornost. Vjeruje se kako je Tesla imao viziju oružja sa smrtonosnom zrakom, i to jest točno, no teško je vjerovati da bi takvo što doista profunkcioniralo s obzirom na goleme količine energije koje bi bile potrebne, a koje nisu moguće niti danas, navodi autor. Kosanović je Teslu, suprotno pravoslavnim običajima, dao kremirati te je platio njegove dugove... Teslin pepeo pohranjen u urnu u oblika kugle, izumiteljeva omiljenog geometrijskog tijela, 1957. godine stigao je u Beograd te je pohranjen u Muzej Nikole Tesle.
Da, svaki dan kada ukljucim struju samo o tome razmisljam, manje mi je bitno ima li elektricne energije, ali privatni zivot Nikole Tesle je ono bez cega ne mogu funkcionirati.