Nakon gotovo 45 godina sonde Voyager 1 i 2 počet će polagano isključivati preostale svoje funkcionirajuće instrumente. Tok je vremena neumoljiv, radioizotopni termoelektrični generatori pogonjeni su plutonijem a on se eksploatacijom raspada te sonde napaja sve manje struje. Godišnje je to manje za 4 watta što znači da se instrumenti na Voyagerima postupno isključuju. Sada Voyager 1 ima četiri funkcionirajuća instrumenta a Voyager 2 pet.
Procjena je kako će se sonde u potpunosti ugasiti već 2025. iako ima i onih optimističnijih koje ih funkcionalne vide i u sljedećem desetljeću. Kako god bilo, riječ je o najfascinantnijem putovanju nekog od čovjeka napravljenog uređaja kroz svemir. Iako Voyager nisu i prve sonde koje su uspjele otići do iza svih planeta Sunčevog sustava. Pioneeri 10 i 11 uspjeli su to prije njih, ali Voyager 1 ipak je 17. veljače 1998. godine postala sonda koja je otišla najdalje. On je sada 23,3 milijardi kilometara daleko od Zemlje dok je Voyager 2 nešto bliže, na 19 milijardi. To znači da je NASA-inim inženjerima potrebno dva dana da na sonde pošalju poruku i onda dobiju odgovor.
Čisti je stereotip reći kako je sve što se tiče Voyagera fascinantno, no doista jest tako. Oni, naime, ne bi nikada postigli ovakve rekorde, a možda niti bili lansirani da Gary Flandro, doktorand Cal Techa, koji je honorarno radio za NASA-in Jet Propulsion Laboratory nije uočio kako će se relativno uskoro, za nekoliko godina, na nebu dogoditi poravnanje Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna sa Zemljom na takav način da će biti moguće ispuniti povjereni mu zadatak. A to je da pronađe najpovoljniji način da se pošalje sondu na Jupiter pa čak i nešto dalje, prema Uranu ili Neptunu. Ovo poravnanje dozvolilo je da se s priličnom dozom sigurnosti može planirati da se obiđu sva ta četiri planeta jer ovo je poravnanje omogućilo da se gravitacijom svake od tih planeta sondi omogući novi uzgon koji će je pogurnuti prema sljedećoj. Do tada to je napravljeno tek s Marinerom 10 koji se 'zavitlao' oko Venere na putu prema Merkuru. Kao da je privežete na neko nevidljivo uže koje pukne u određenom trenutku te tom silom ode do prvog sljedećeg planeta.
Problem je bio da se sve moralo organizirati i napraviti vrlo brzo, jer to poravnanje uslijed kojeg su planete bile poravnate kao da su na kakvoj ogrlici trebala bi se zbiti kasnih 70-tih i ranih 80-ti. Dakle, nije bilo previše vremena razmisliti o tome kakva bi to sonda bila, a onda je projektirati i realizirati. Ako se ovaj period promaši, na sljedeći treba čekati 176 godina. Šteta bi bila ogromna, jer na taj način let bi se između Zemlje i Neptuna skratio sa 30 na 12 godina. Letjelicu se moralo lansirati sredinom 70-tih godina. I NASA-ini inženjeri su uspjeli, izgradili su dvije identične sonde koje su 1977. godine lansirane u razmaku od 15 dana. Interesantno, inicijalni NASA-in plan bio je poslati pet sondi, svaku za po jedan veliki planet našeg sustava, no Kongres je to odbio zbog previsoke cijene. Planirano je da dvije koje su onda poslane funkcioniraju neke četiri godine, no tu su 'garanciju' probile za nekih 11 puta jer će sasvim sigurno dogurati do 45 godina šaljući pri tome podatke na Zemlju baš svakoga dana. Pri tome su umjesto planirane dvije planete obišle puno više, odnosno maksimum želja NASA-inih znanstvenika. I u ovom trenutku kada su premašile krajnji cilj svojeg putovanja prešavši u međuzvjezdani prostor iako inženjeri američke svemirske agencije napominju kako niti jedan niti drugi Voyager nije još izašao iz Sunčeva sustava, niti će se to dogoditi sljedećih 300 godina.
Otkrića koja su dvije sonde donijele znanstvenicima za Zemlji nevjerojatna su. Primjerice, Voyager 2 je 1986. godine postao prvom letjelicom koja je prošla pored Urana da bi onda tri godine kasnije prošla i pored Neptuna. Kao što se do ovog putovanja smatralo kako su sateliti Jupitera i Saturna najobičnija stijena bez aktivnosti poput Zemljina Mjeseca, a ispalo je da tamo postoje aktivni vulkani, ispucala ledena polja a ne tek tijela prepuna kratera od udara različitih nebeskih tijela. Niti jedna letjelica poslije Voyagera 2 nije posjetila Uran i Neptun, nije izgledno da će to neka ponoviti u dogledno vrijeme. Misija dvije sonde jest i inspirirajuća. U 13. danu misije Voyager 1 okrenuo je svoju kameru prema Zemlji i s udaljenosti nešto većoj od 11,5 milijuna kilometara snimio Zemlju s njezinim Mjesecom, bila je to prva takva fotografija u povijesti. Da bi ona nešto kasnije, nakon prolaska Urana 14. veljače 1990. godine ponovo snimila Zemlju koja je s te udaljenosti od 6,1 milijuna kilometara ostala samo blijedom plavom točkicom. Ponukalo je to Carla Sagana da četiri godine kasnije na Sveučilištu Cornell održi svoj znameniti govor, jedan od najpubliciranijih u povijesti.
– Razmislite još jednom o toj točkici. Ovoj ovdje. To je naš dom. To smo mi. Na njoj je sve što volite, svatko koga poznajete, svatko za koga ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikada postojalo, proživjelo svoje živote. Zbroj je to naše radosti i patnje, tisuća suprotstavljenih religija, ideologija, gospodarskih doktrina, svakog lovca i tragača za hranom, svakog heroja i kukavice, svakog stvaratelja i uništavatelja civilizacija, svakog kralja i seljaka, svakog mladog zaljubljenog para, svake majke i oca, djeteta u nadi, izumitelja i istraživača, učitelja morala, svakog korumpiranog političara, svakog superstara, svakog vrhovnog vođe, svakog sveca i grešnika u povijesti koji je živio ovdje u povijesti naše vrste, na trunci prljavštine zastale u Sunčevoj zraci, nadahnuto je govorio Sagan o činjenici kako je Zemlja, i mi na njoj, tek dio znatno veće slike što je svemir.
I sada, korak po korak, NASA gasi dvije sonde na način da im nastoji produžiti trajanje koliko je moguće. U posljednje tri godine, piše Scientific American u velikom izvještaju posvećenom Voyagerima, pogašeni su grijači i druge periferne komponente kako bi se pokušalo produljiti njihov vijek možda i do kraja desetljeća.
U članku si propustio gurati nam cjepiva i lockdown!