Kad je ljudska ruka napravila Voyager 1, nitko nije ni slutio da će svemirska sonda sada daleko u svemiru na ovaj način puniti novinske stupce. Sada je NASA-ina sonda udaljena od nas 21 milijardu kilometara. Upravo je 5. rujna ove godine navršeno 40 godina od njegova lansiranja, no unatoč vremenskom odmaku i dalje komunicira sa Zemljom.
Stari programski jezik
Prije četiri godine, 25. kolovoza 2013., Voyager 1 postao je i prva letjelica koja je ušla u međuzvjezdani prostor. Koliko je Voyager izdržljiv, svjedoči i vijest koja je odjeknula svim svjetskim medijima – nakon 37 godina komandi sa Zemlje ponovo su upaljeni njegovi potisni motori. Uspješno testiranje omogućit će sondi da istražuje još dvije do tri godine, sve dok njezini generatori više ne budu mogli isporučivati dovoljno energije za funkcioniranje sustava. Test je zapravo bio nužnost.
Potisnici za kontrolu smjera koji se koriste za usmjeravanje Voyagera prema Zemlji, kako bi mogao nastaviti komunikaciju, lagano su gubili snagu. Činilo se da se misiji Voyager bliži konačan kraj. Skupina NASA-inih stručnjaka dosjetila se da na Voyageru postoji još jedan set potisnika koji se koriste za korekciju putanje kada sonda dođe blizu nekog planeta. Posljednji put ovi su potisnici radili kada je Voyager snimao Saturn, 8. studenoga 1980. godine.
– Morali smo kopati po desetljećima starim podacima i temeljito pregledati softver koji je kodiran u zastarjelom programskom jeziku assembler kako bismo bili sigurni da je moguće ponovo pokrenuti potisnike – rekao je Chris Jones, jedan od znanstvenika koje je NASA okupila kako bi omogućili legendarnoj letjelici produljenje istraživačkog života. Primjena ovih praktički zamjenskih potisnika počet će u siječnju i radit će dok za njih bude energije. Bio je to dan velikog iščekivanja za NASA-ine znanstvenike. Komanda za paljenje potisnika poslana je 28. studenoga, a prošlo je 19 sati i 35 minuta prije no što je sonda poslala potvrdu da je uputu primila i provela manevar. Ne treba zaboraviti kako se radi o ogromnoj udaljenosti kroz koju su podaci putovali savladavajući iznimno niske temperature u vakuumu u svemiru. Ipak, očekuje se da Voyager 1 konačno dovrši svoju misiju, koja sada traje već više od 40 godina, negdje oko 2025. Tada će se pretvoriti u vremensku kapsulu kojoj će, bez obzira na sadašnju udaljenost od nas, ipak trebati 40.000 godina da dođe do sebi najbliže zvijezde iako putuje brzinom od oko 60 tisuća kilometara na sat, što je čini jednom od najbržih letjelica koje smo postavili u svemir.
Nose podatkovni disk
Zanimljivo, od dvije sonde u programu, Voyagera 1 i 2, zapravo je prvi poletio Voyager 2. Cijeli je program zamišljen da iskoristi jedinstveno poravnanje vanjskih planeta Sunčeva sustava koje se dogodi svakih 176 godina. To poravnanje donijelo je mogućnost da sonde iskoriste gravitaciju prvog planeta oko kojeg će obići koja bi ih onda kao praćka potisnula do drugog i tako redom. Voyager 1 tako je obišao Jupiter i Saturn. Neka su od postignuća sondi blizanaca otkrića nezemaljskih vulkana te prolaz pokraj najvećeg Saturnova mjeseca Titana.
Upravo je tada Voyager 1 i usmjeren prema međuzvjezdanom prostoru jer ga je s putanje na kojoj je trebao obići cijeli Sunčev sustav odvukla neočekivano jaka Titanova gravitacija. Ipak, Voyager 1 zaslužan je što smo 1979. dobili detaljne fotografije Jupitera, najvećeg planeta Sunčeva sustava, a onda godinu zatim i Saturna. Obje sonde nose pozlaćeni podatkovni disk za slučaj da ih ikada pronađe neki oblik inteligentnog života u svemiru. Na tom su disku fotografije Zemlje i nekih oblika života koji na njoj egzistiraju, zvukovi kitova, plač djeteta, razbijanja valova o obalu, odabrana glazba Mozarta, Chucka Berryja, drugi istočni i zapadni klasici, znanstveni podaci, izgovorene pozdravne poruke ondašnjih predsjednika Sjedinjenih Država i generalnog tajnika Ujedinjenih naroda. Ako ništa, zahvaljujući Voyageru 1, barem ćemo postumno ostvariti kontakt s nekim oblikom inteligentnog života koji nije sa Zemlje.
