Bila je to rijetka prilika. U Zagrebu je boravio prof. dr. sc. Nenad Šestan, voditelj laboratorija na uglednom američkom sveučilištu Yale i jedan od naših najvažnijih znanstvenika danas. Dr. Šestan bio je gost skupa Novi obzori u neurologiji i psihijatriji posvećenog dubinskoj stimulaciji mozga gdje je mogao još jednom susresti se sa svojim mentorom akademikom Ivicom Kostovićem, jednim od trojice ljudi koje ističe kao zaslužne za svoju znanstvenu karijeru. Skroman, čak i previše za znanstvenika, pogotovo nekog njegova kalibra, pristao je dati nam intervju u pauzama između predavanja nekih od najuglednijih svjetskih znanstvenika koji se bave onim čime se uspješno bavi i dr. Šestan – ljudskim mozgom.
– Počeo sam studirati kod prof. dr. sc. Ivice Kostovića i prof. dr. sc. Miloša Judaša. Bilo je to jedno čudno vrijeme, zbog drugih obaveza čak se i nisu mogli posve posvetiti fakultetu, no prepoznali su nešto u meni i otvorili mi vrata. Svojim sam ih pričama valjda uvjerio, prvog dana kada sam došao u laboratorij i pitao mogu li raditi. Očito su prepoznali nešto u meni i počeo sam. A novca nije bilo ni za što. Čak smo skupljali donacije za kemikalije. Imao sam dilemu, znanstvenik ili liječnik. Međutim počeo sam se baviti neuroznanošću, proučavanjem ljudskog mozga, zahvaljujući spomenutom dvojcu. Morate imate neki uzor u mladosti. Malo se toga tada moglo, no bilo je to ono što sam želio – govori znanstvenik koji se u nekom trenutku našao pred dvojbom koja mlade u našoj znanosti muči i danas.
– Razmišljao sam o tome da li da idem van, konzultirao sam se s njima, Miloš je rekao da, ako netko treba ići van, onda sam to ja. Iako je to bila za mene dvojba, svatko je tada želio ostati u domovini i nešto pripomoći. Ovdje smo dosta radili, uspio sam kao student čak publicirati radove u stranim časopisima, što je u ono vrijeme bilo vrlo, vrlo rijetko. Želio sam biti znanstvenik, naučiti nove metode pa sam se prijavio za postdiplomski studij u Americi. Pitao sam dosta kolega za savjete kamo ići, svi su rekli: idi tamo gdje imaš nekoga tko te pozna. Primljen sam na Yale gdje je radio prof. dr. sc. Paško Rakić koji je surađivao s dr. Kostovićem, bavio se ljudskim mozgom pa je postojala neka veza. Došao sam tamo i ostao sljedeće 22 godine – kaže dr. Šestan.
Danas, nakon tih dugih ali iznimno uspješnih godina, može dati konkretan savjet svakome tko će se naći pred sličnom dvojbom.
– Svi me studenti na ovom skupu, a ima ih puno, čak 40, pitaju jednu te istu stvar – treba li otići van. Moj je iskreni savjet sljedeći: ako želite biti liječnik, ne morate. Možda nećete imati najnovije uređaje za snimanje magnetne rezonancije, ali ste ipak kod kuće i s obitelji. Biti znanstvenik je kao igrati NBA košarku, morate biti u toj areni – govori. Ističe osnovne razlike zbog kojih je vani moguće baviti se znanošću na zaista uspješan način.
– Jednostavno, ovdje uvjeti, ni financijski ni po pitanju protoka ljudi, nisu isti. Upravo taj protok ljudi i kompetitivnost koja iz toga proizlazi omogućuje da se napreduje, bez toga jednostavno ne možete raditi. Samo deset posto kolega postanu redovni profesori, ostalih 90 posto ne.
Morate biti inovativni
Ta borba da postanete redovni profesor, borba za grantove, ljubav prema struci, to je ono što vas gura naprijed. To će omogućiti da imate selekciju najboljih ljudi iz cijelog svijeta. Tvoj uspjeh nije samo inteligencija, to je i koliko razumiješ, koliko znaš raditi s ljudima, uz, naravno, puno sreće. Moj je posao sada rad s ljudima za koje se moram snalaziti, dobiti grantove, objaviti radove. Bill Gates nije stvorio osobno računalo, ali je znao stvoriti jednu od najznačajnijih kompanija današnjice i ubrzati inovacije kroz svoje rukovođenje. To je na neki način ista stvar, stalno morate biti u toku – objašnjava. Sveučilište gdje je stekao svoja prva važna znanja još je ugledno, no zaslužuje i bolju reputaciju.
– Zagrebačko je sveučilište sjajno, malo je palo u rangiranju, no to nije pošteno. I dalje ima odlične studente, no i jako mali broj stranih studenata, to je vjerojatno glavni razlog zašto nije bolje rangirano. Veliki broj profesora na Yaleu su stranci, kao što je puno i stranih studenata. Tako se dovodi talent u zemlju. U Americi postoji nešto manje od 150 akreditiranih medicinskih fakulteta, a sveučilišta ima oko četiri tisuće, znači nema svako sveučilište medicinski fakultet. Imati ga vrlo je odgovorno i jako financijski zahtjevno, većina sveučilišta na medicini gubi novac jer je broj studenata mali, a program vrlo skup. Mi imamo oko stotinu studenata medicine na godinu. Moj laboratorij ima desetak studenata medicine ili znanosti u različitim statusima. Studij medicine više je tu da pomogne sveučilištu da digne reputaciju. Uz to Sjedinjene Države tako ne stvaraju višak liječnika – kaže dr. Šestan koji skromno najveću vijest iz svoje karijere ne ističe previše. A riječ je o 15 milijuna dolara koje mu je dodijelila Obamina administracija za istraživanja.
– Pa zapravo se i nije dogodilo nešto posebno. Imate regularne grantove za koje se natječete, a ja sam bio mlad i ambiciozan pa sam se prijavio znajući da ništa ne mogu izgubiti. Netko je prepoznao da ima potencijala pa sam taj grant na kraju dobio. Bio sam potpuno šokiran! Taj je novac omogućio da radim stvari koje ranije nisam mogao zamisliti. Jer ipak, ne možete raditi znanost bez novca, morate ga imati kako biste proveli svoje ideje u djelo. Isto kao da je u pitanju nogometni klub, poput mojeg Hajduka koji novca nema! Novac ti omogućuje da odabereš najbolje ljude i stvoriš najbolje uvjete, pruža ti šansu da se prijaviš opet ako netko tako zaključi nakon provjere toga što si radio. A to je bio novac koji ni za američke uvjete tada nije bio normalan. Dobio sam mogućnost da razvijem laboratorij, no ne zaboravimo da je cijeli koncept zasnovan na tome da stalno morate biti neovisni, a novac ipak to omogućava. Ima tu i još nešto, ne treba od toga bježati, morate imati sreće, naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme, naići na nekoga tko će prepoznati vaš rad – govori dr. Šestan.
Obamin novac omogućio mu je da dođe i do konkretnog otkrića.
– Moj je laboratorij imao nekoliko važnih otkrića kao što su to geni koji kontroliraju razvitak kortikospinalnog trakta, veze između mozga i leđne moždine koja kontrolira ruke i noge. On je jedina stvar koja ljude čini ljudima, sisavce sisavcima jer s pomoću njega hodamo, pomičemo prste, ali i govorimo. S mojim tadašnjim studentom Mladen-Rokom Rašinom, koji je trenutačno profesor na sveučilištu Rutgers, 2005. otkrili smo čemu služi prvi gen, onda još neki, sada možemo pokazati kako se to stvara, pa možda i naći način da se ponovno spoji prekinuta leđna moždina. Dakle, ono što smo pronašli jesu geni zaslužni za razvoj određenih stanica u moždanoj kori sisavaca koje stvaraju taj kortikospinalni trakt. To ima potencijalno važne medicinske primjene – govori dr. Šestan otkrivajući kako se dolazi do takvih revolucionarnih otkrića.
Četiri studenta iz Hrvatske
Uvijek morate razmišljati o tome kako da se istaknete u gomili, morate imati nešto inovativno, to je najvažnija stvar. Morate imati i viziju, studirati nešto što je biomedicinski interesantno. U ovom slučaju radilo se o spajanju dva znanja, otprije sam bio upoznat s molekularnom genetikom miševa, a s time sam spojio genomiku, znanja o tome kako se ljudski geni mijenjaju, u tome je prepoznata inovativnost – objašnjava znanstvenik porijeklom iz Zemunika pokraj Zadra.
Nije uporan rad jedino što znanstvenika izdvaja od svih ostalih.
– I četvorica Hrvata koja su sada u laboratoriju, Danijel Franjić, Mihovil Pletikos, Mario Škarica i Zvonimir Vrselja, nisu došli zbog toga što sam ja iz njihove domovine, nego zato što su izuzetno kvalitetni. Bili su odlični studenti i imali su izvrsne preporuke od kolega u Hrvatskoj koje izuzetno cijenim kao znanstvenike i liječnike. A pismo preporuke morate imati i ono mora biti apsolutno vjerodostojno, naglašava znanstvenik s Yalea. Danas je jedno novo vrijeme s predsjednikom koji nije pokazao pretjeranu sklonost znanosti.
– Svi se u Americi bojimo što će Trump napraviti jer on je osoba koja ne razumije i ne cijeni znanost. Nikad o tome nije razmišljao, a znanost je fundamentalna za razvitak ne samo SAD-a nego svake zemlje koja želi dobro živjeti i biti ukorak s vremenom. Cijelo vrijeme nije uopće diskutirao o znanosti što nas je ostavilo zabrinutima, a onda je predložio rezanje budžeta za biomedicinu za 18 posto što se nikada nije dogodilo, čak ni za vrijeme najgorih predsjednika. Hoće li se to dogoditi, vidjet ćemo. Ako se dogodi, bit će potpuna katastrofa – kaže poznati neuroznanstvenik ističući kako je i bez konkretnog djelovanja nova administracija ostavila posljedice.
– Da, svojom antiimigrantskom politikom. Pa i ja sam još imigrant! Došlo je do toga da najbolji kineski studenti ne žele više doći. Kineska vlada financijski podržava program Yale-China Scholars u kojem mi svake godine odemo u Kinu i izaberemo šest studenata s pet najboljih sveučilišta. I sad se dogodilo da nam jedna od studentica ostane u Kini jer se želi baviti genomikom u koju je Kina uložila daleko više od Amerike u zadnje dvije-tri godine. Tamo je sada jedan od najvećih centara za genomiku u svijetu, Amerika nije više dovoljno privlačna. U znanosti nije sve doslovno kao u korporaciji jer nije moguće vidjeti kojim će rezultatom pojedino istraživanje završiti. To je nešto što političari, ali i javnost često ne razumiju. Jer, ovo što ja radim vrlo je bazično i nije moguće znati hoće li to za nekih 20 ili više godina izliječiti neku bolest. No, ako ne ulažete u to, nećete imati nikakvu šansu ni da otkrijete nešto. Amerika je i postala velesilom jer je ulagala u znanost. Sva velika otkrića 20. stoljeća nastala su tamo jer su tamo svi željeli doći. No Kinezi su oduvijek bili kultura koja je cijenila edukaciju. Oni su danas ipak u kapitalizmu i nagrađuju ljude koji rade. Njihovi su studenti toliko željni uspjeha da je to nevjerojatno. A imaju također nevjerojatna proračunska ulaganja u znanost. Ulažu u suradnju s najboljim svjetskim sveučilištima, najbolji se njihovi znanstvenici vraćaju, ali dolaze i stranci. Bih li otišao? Meni je sada na Yaleu dobro, no kako se uvijek kaže, nikad se ne zna i sve ima svoju cijenu. A trebali bi se složiti i supruga i djeca – kaže dr. Šestan ističući kako u znanosti još nema glamura.
– Plaća je dovoljna da imate dobar standard života i dovoljno da djecu pošaljete u dobre škole, što odgovara srednjoj klasi za američke pojmove. S profesurom i ne možete biti nešto više, ali uvjeti za posao i kvaliteta kolega oko vas su odlični. Također nemate radno vrijeme! – govori uz smijeh. Došlo je vrijeme da porazgovaramo o znanosti kojom se dr. Nenad Šestan tako uspješno bavi. – Bavim se genetikom i molekularnom biologijom razvoja moždane kore i to radim kod čovjeka i kod miševa. Miševi služe za genetske studije, a bavimo se i ljudskim studijama koristeći metode genetike i genomike. Cilj je da naučimo kako geni utječu na razvoj mozga. Proučavam i bolesti intelektualnog razvoja i autizam. Svake godine znamo o mozgu sve više i više. Mislim da nikad nije bilo uzbudljivije biti neuroznanstvenikom nego sada. Unatoč tome, ljudi se čude kako to da, ako toliko znamo o genima, ne možemo dobiti lijek, primjerice, za Alzheimer. Točno, ali zato znamo toliko da možemo znati koliku šansu imate da Alzheimer dobijete. I to samo analizom DNK. To su te vrijednosti koje je moderna znanost postigla – kaže upućujući na prevelika očekivanja od medicine i znanosti. Ipak, postoji ključna spoznaja do koje još nismo došli.
– Miš i čovjek imaju gotovo isti broj gena, no postoje varijacije koje su nas razdvojile. To je ono što još ne znamo, ne znamo ni koja je razlika između nas i velikih afričkih majmuna koji su nam najbliži rođaci. Ne znamo zapravo što nas to čini čovjekom.
– Državne i privatne fundacije i znanstvene organizacije moraju pokazivati strpljenje jer se ne može preko noći riješiti komplicirane probleme. No neke su bolesti izliječene tako što se znalo što je genetski uzrok tako se bolest eliminiralo. Primjer su aškenaški Židovi koji su uz pomoć proaktivnog genetskog testiranja iskorijenili određene bolesti. Došli smo do trenutka kada znamo jako puno o genetici Parkinsonove, Alzheimerove i Huntingtonove bolesti. Međutim cijena zdravstva se povećava, razvijamo nove metode, tretmane, i sve postaje skuplje. A svaka zemlja, pa i Sjedinjene Države, ima krizu zdravstva. Ona je u cijelom svijetu. Ali je i civilizacija ipak nešto dobila od toga. Prosječno se trajanje života toliko povećalo, a sve je to proizvod moderne medicine – kaže.
Vlastite ambicije
No naše je pitanje može li ovakav relativno brz napredak u znanosti otvoriti još veći jaz između bogatih i siromašnih. – Metodu CRISPR-Cas9, koju i mi često koristimo, već si može priuštiti određen broj ljudi. Postavlja se, naravno, pitanje kako da mi to kao društvo kontroliramo. To je jedna od najvećih dilema. Ako to dopustimo, onda će svi htjeti eliminirati svoje loše gene. Mi smo svi mutanti, imamo puno loših mutacija, neke od njih vrlo su opasne. Tko si to može priuštiti? Hoćemo li dopustiti svima koji to mogu i trebaju napraviti ili ćemo dopustiti samo najbogatijima ili zabraniti svima? Ako se taj postupak dopusti, sljedećih deset godina vrlo mali broj ljudi moći će si to priuštiti, a njihova djeca bit će genetski superiorna. Može se, dakle, već stvoriti djecu koja su otpornija na bolesti za koje znamo uzročnike, poput Alzheimera ili Parkinsona. Hoćemo li to dopustiti? – pita se.
Znanost je posljednjih godina doživjela i novi moment, njome se bave i poduzetnici koji sebe vole gledati kao vizionare. Nedavno je najavljeno hakiranje mozga.
– Hakiranje mozga zasad je samo san. Za Elona Muska to je reklama, no to je vrlo, vrlo daleko, možda to nikada nećemo moći. Mi danas možemo putem FMRI-ja doznati na što ljudi misle u određenom trenutku, no radi se o ljudima uvježbanim da misle na takav način. Istu metodu koristiti na nekoga nepripremljenog znači ostati bez rezultata. Ali, tko zna, možda se u nekom trenutku iznenadimo – kaže dr. Šestan koji, dakako, ima vlastitu ambiciju.
– Posljednjih se godina bavim i želim shvatiti zbog čega je naš mozak drugačiji, što nas to čini drugačijim u odnosu na druga živa bića. Napretka ima, to ćemo još malo pričekati, ali vrlo je teško rješiv problem, gotovo filozofski. Ali ja želim shvatiti kako smo mi to ljudi, kako to da možemo govoriti, da imamo razvijenu memoriju, shvaćanja, a naši najbliži rođaci to nemaju – kaže dr. Šestan.
