Nove spoznaje stečene uz pomoć sonde Juno, koja orbitira oko Jupitera, navode na zaključak da bi na plinovitu divu moglo biti vode i da je još kao mladi planet imao problema u razvitku. Ni to nije sve, njegovo magnetno polje ima dva južna pola. Još niz drugih otkrića baca sasvim novo svjetlo na planet udaljen od Sunca gotovo 800 milijuna kilometara...
Uz pomoć teleskopa na havajskoj Mauna Kei te na opservatoriju Keck, gdje se nalazi uređaj za koji Amerikanci tvrde da je najosjetljiviji infracrveni teleskop na svijetu, pronađeni su dokazi kako u Velikoj crvenoj pjegi, ikoničnoj Jupiterovoj oluji, ima tragova vode. Tome je, naravno, pridonijela i sonda Juno koja se može spustiti u Jupiterove oblake dublje od bilo kojeg tijela koje je do danas čovjek poslao do najvećeg planeta Sunčeva sustava. Ako znamo da je Jupiter prebogat vodikom, a sada je otkriven i kisik, to bi značilo da na planetu postoje sastojci za vodu. Ono što je za sada nemoguće znati jest koliko bi te vode na Jupiteru moglo biti.
Gordon Bjoraker iz NASA-ina Svemirskog letnog centra Goddard u Marylandu kaže kako se mjeseci koji orbitiraju oko Jupitera sastoje uglavnom od vode pa je logično pretpostaviti da je “navodnjeno” cijelo njegovo susjedstvo. Hrabriji znanstvenici poput Mate Adamkovicsa, izvanrednog profesora fizike i astronomije na Sveučilištu Clemson u Južnoj Karolini, tvrde kako to može značiti i da na Jupiteru ima života.
Voda znači i život?
– Jupiter je plinoviti div koji je više nego dvostruko teži od svih drugih planeta Sunčeva sustava zajedno. Iako je 99 posto Jupiterove atmosfere sastavljeno od vodika i helija, čak i voda samo u tragovima na ovako masivnom nebeskom tijelu značila bi da je tamo ima nekoliko puta više nego na Zemlji. Nemoguće je stoga isključiti kako se na Jupiteru mogao razviti neki oblik života, pa barem i mikroskopski. Tamo gdje potencijalno ima tekuće vode ne može se isključiti mogućnost života – rekao je Adamkovics upozoravajući ma to da smo ipak još jako daleko od eventualnog pronalaženja života na najvećem planetu našeg sustava.
U nizu istraživanja o Jupiteru ove godine pojavilo se i ono koje govori o tome kako se planet nije razvio odmah iako je najvjerojatnije bio prvi koji se počeo razvijati u današnjem Sunčevu sustavu. Kako tvrdi tim znanstvenika predvođen Yannom Alibertom sa Sveučilišta u Bernu, trebala su čak dva milijuna godina da bi se Jupiteru dogodio početni razvoj. Kako ispada po tom istraživanju, u tom ranom vremenu u veliki su se planet zabijale stijene promjera kilometra stvarajući tako zone visoke energije.
Molekule plinova teško su srastale te se zbog toga Jupiter sporije razvijao. Na njega se, tvrde dalje Alibertovi znanstvenici, ne može primijeniti popularna teorija o stvaranju planeta četiri i pol milijardi godina starog Sunčeva sustava. Jupiter nije nastao od oblaka plinova i prašine koji su orbitirali oko mladog Sunca, sudarali se i srastali pa su nastajali planeti. Ne, bilo je to nešto kompliciranije: manja su svemirska tijela Jupiteru davala masu, dok su mu veća davala energiju, a ne masu.
Sporije se stvarao
Prvih je milijun godina Jupiter snažno rastao srastajući i s najmanjim tijelima s kojima se sudarao te tako brzo stigao do mase 20 puta veće od Zemljine. Sljedećih dva milijuna godina s njime se sudaraju i veća tijela, promjera i od kilometra, a to čine s većom energijom te otpuštaju više topline, čime usporavaju Jupiterovo stvaranje. Kada je gigant napunio tri milijuna godina, bio je već mase 50 puta veće od Zemljine, ali uz znatno sporiji tempo rasta.
Nakon toga Jupiter brzo postaje onakvim kakvim ga poznajemo danas: div čija je masa 300 puta veća od Zemljine. Da bi to doista moglo biti tako, svjedoči još jedno slično istraživanje koje su proveli znanstvenici sa Sveučilišta Munster u Njemačkoj te Nacionalnog laboratorija Lawrence Livermore u Kaliforniji. Do takvog zaključka došli su proučavajući meteorite i opazili da su različitog porijekla, iz unutrašnje i iz vanjske zone. A ta je vanjska zona nastala upravo zbog Jupitera koji je bio barijera i tako spriječio razmjenu materijala između te dvije zone. Prema starosti tih meteorita može se procijeniti tempo razvoja velikog planeta, a on se poklapa s prvim istraživanjem.
Vrlo podrobna saznanja znanstvenici su, koristeći sondu Juno, dobili i o njegovu magnetnom polju, gotovo onolika kolika imamo i o Zemljinu. Prije nego što je Juno stigao do Jupitera, smatralo se da Jupiterovo magnetno polje ima praktički iste osobine kao i Zemljino.
Ipak, informacije koje je sonda prikupila govore o tome da se dva polja radikalno razlikuju. Jer, ispostavilo se kako planet ima dva južna pola, jedan na očekivanom mjestu, a drugi blizu njegova ekvatora. Taj drugi južni pol dobio je ime The Great Blue Spot ili Velika plava pjega, što, naravno, nema nikakve veze s Velikom crvenom pjegom. Ova spoznaja mogla bi značiti da se nešto neočekivano događa duboko u Jupiterovoj unutrašnjosti.
Kada već govorimo o Velikoj crvenoj pjegi, Juno je uspio snimiti i smeđu ovalnu oluju. Rijetka snimka prikazuje kako su kompleksni atmosferski procesi koji se događaju na Jupiteru. Riječ je o velikim ciklonama koje se formiraju najčešće u Sjevernom ekvatorijalnom pojasu, rjeđe u Južnom. Sada je Juno snimio oluju u Južnom pojasu. Očito je da trebamo željno čekati novi prolaz sonde Juno pokraj najvećeg planeta.
Pogledajte video: Misteriozni ljudi - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva…
A šta nas briga za druge planete kad ne možemo otići sa zemlje osim u filmovima