U subotu je održan treći dan „12th ISABS Conference on Forensic and Anthropological Genetics and Mayo Clinic Lectures in Individualized Medicine“ (www.isabs.hr) u organizaciji Međunarodnog društva za primijenjene biološke znanosti (ISABS), Specijalne bolnice Sv Katarina i Mayo Clinic, a obilježila su ga predavanja triju dobitnika Nobelove nagrade: Sir Richarda Robertsa, prof. dr. sc. Thomasa Südhofa i prof. dr. sc. Aarona Chechanovera. Istodobno su iz povijesnog okruženja atrija Kneževog dvora sudjelovali u sad već tradicionalnoj, trećoj po redu, emisiji „Nobel Spirit“ zajedno s prof.dr. Draganom Primorcem. Cilj emisije je bio javnosti približiti njihova promišljanja o svojim istraživanjima, otkrićima koja su ih dovela do Nobelove nagrade, ali i raspraviti njihov poglede u budućnost znanosti i društva.
Aaron Ciechanover govorio je o tome kako je u današnje vrijeme put do pronalaska terapijskog puta za liječenje bolesti često zakrčen brojnim bioetičkim pitanjima, a neke od njih je pandemija COVID-19 dodatno naglasila ili učinila vidljivim. Tako se, primjerice, osvrnuo na pitanje nužnosti izbora kome pomoći, u slučaju kada su resursi za liječenje ograničeni (npr. broj respiratora u prvom valu COVID-19 pandemije). Jednako tako, postavio je pitanje opravdanosti činjenice da smo zbog jedne bolesti (COVID-19) zanemarili važna globalna pitanja - poput klimatskih promjena ili drugih važnih bolesti, pandemije dezinformacija i uspona diskriminacije i rasizma u društvu.
Richard J. Roberts je svoje izlaganje posvetio ulozi i mogućnostima primjene biotehnoloških dostignuća u borbi protiv klimatskih promjena i posljedične gladi u dijelovima svijeta. Naglasio je da je za 800 milijuna ljudi u svijetu koji uvečer liježu u krevet gladni, hrana zapravo poput lijeka. Ustvrdio je da izraz „genetički modificirani organizam“ navodi na pogrešno mišljenje, jer je svaki organizam na Zemlji genetski modificiran tijekom evolucijskih procesa. Također je naveo da metode oplemenjivanja biljaka, koje se koriste već stoljećima, također uključuju njihove genetske modifikacije, koje nitko kritički ne propituje. Štoviše, iznio je mišljenje da je hrana proizvedena korištenjem genetskih modifikacija vjerojatno sigurnija od „tradicionalne“ hrane. Na kraju je poentirao da nam je nasušno potrebno više znanosti u politici, a što manje politike u znanosti.
Thomas Christian Südhof iznio je detalje svojih istraživanja vezano uz razumijevanje nastanka Alzheimerove bolesti na spojnicama između živaca (sinapsama). Iznio je frapantne podatke da svaki deseti Amerikanac stariji do 65. godina boluje od Alzheimerove bolesti. Ustvrdio je da, suprotno uvriježenom mišljenju, realno vrlo malo znamo o funkcioniranju pojedinačne stanice, a kamoli složenog sustava poput ljudskog mozga te da ljudi, a čak niti računala, nisu u mogućnosti do kraja razumjeti kako funkcionira ljudski mozak. U zaključku svog izlaganja, Südhof je istaknuo da geni vezani uz metabolizam kolesterola predstavljaju važan genetički čimbenik rizika, a poremećaji sinapsi značajno doprinose kognitivnom slabljenju kod Alzheimerove bolesti.
Dragan Primorac je istaknuo da mladi ljudi moraju “sanjati veliko” i da im nitko ne smije biti na putu ostvarenja njihovih snova. Istaknuo je da će po nekada u životu morati prihvatiti rizike. Ipak kao ključnim navodi ulogu mentora te da će u mnogim segmentima njihova znanstvena karijera ovisiti o mentorima. Brojni primjeri svjedoče da nije važna veličina države iz koje dolaze mladi znanstvenici za njihov znanstveni uspjeh, nego njihova želja i odlučnost da naprave znanstvene iskorake, rekao je Primorac. Istaknuo je da svakako preporučuje mladim znanstvenicima da dio svoje znanstvene karijere provedu u centrima izvrsnosti u inozemstvu, ali da se nakon toga vrate u Hrvatsku obogaćeni novim znanjima.
***************************************
O dobitnicima Nobelove nagrade:
Prof. dr. sc. Aaron Ciechanover, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 2004. godine za otkriće ubikvitinskog sustava za razgradnju proteina, istaknuti je izraelski biolog na Medicinskom fakultetu pri izraelskom tehnološkom institutu Technion u Haifi. Na Technionu, kao diplomirani student zaposlio se kod prof. dr. sc. Avrama Hershka (koji je svojom nazočnošću uveličao prethodni 11. ISABS Kongres) i u suradnji s prof. dr. sc. Irwinom A. Roseom, otkrio da vezanje malog i specifičnog proteina zvanog ubikvitin na ciljni protein pokreće njegovu razgradnju. Tijekom godina je postalo jasno, da ukoliko je taj mali protein, ubikvitin bez svoje normalne funkcije, može doći do nastanka brojnih bolesti, poput raznih tumora ili neuroloških poremećaja. Posljedično ovom otkriću, ubikvitinski sustav postao je važan za razvoj lijekova kako bi se određene bolesti prevenirale/liječile. Upravo ovo istraživanje donijelo mu je Nobelovu nagradu u 2004. godini, koju je podijelio s prethodno navedenim kolegama.
Prof. dr. sc. Sir Richard J. Roberts, dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu 1993. godine za otkriće podjele gena, istaknuti je britanski biokemičar i molekularni biolog, a trenutno je glavni znanstveni direktor tvrtke New England Biolabs sa sjedištem u SAD-u. Tijekom svoje znanstvene karijere radio je u laboratoriju prof. dr. sc. Jamesa D. Watsona, poznatog dobitnika Nobelove nagrade za otkriće strukture DNA molekule. U tom smjeru nastavio je istraživati i Sir Roberts, koji je otkrio postojanje introna, malih dijelova unutar DNA molekule (gena) koji se prilikom prepisivanja DNA u proteine „izrežu“ kako bi nastao funkcionalan protein. Ukoliko postoje određene nepravilnosti u tom izrezivanju dolazi do nastanka nefunkcionalnih proteina te posljedično može doći do razvoja potencijalno fatalnih bolesti poput melanoma, karcinoma dojke, nasljednog kolonorektalnog tumora i brojnih drugih. Upravo ovo istraživanje donijelo mu je Nobelovu nagradu u 1993. godini, koju je podijelio s kolegom prof. dr. sc. Phillipom A. Sharpom.
Prof. dr. sc. Thomas Christian Südhof, dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu 2013. godine za otkriće mehanizma regulacije transporta unutar vezikula - glavnog prijenosnog sustava ustanicama, istaknuti je njemačko-američki biokemičar i neuroznanstvenik koji trenutno radi na Sveučilištu Stanford u SAD-u. Tijekom dugogodišnjih istraživanja, otkrio je da se brojne tvari u stanicama skladište u posebne malene mjehuriće (vezikule) te tako dalje prenose u organizmu te da postoji posebna regulacija tijekom tog prijenosa. Ovaj prijenosni sustav važan je u daljnjoj ispravnosti rada živčanog sustava, ravnoteže hormona unutar organizma, ali i za funkcionalnu aktivnost imunosnog sustava. Ukoliko postoje određeni defekti unutar ovog mehanizma, može doći do razvoja brojnih bolesti, poput primjerice dijabetesa, Parkinsonove bolesti, tetanusa i brojnih drugih bolesti. Upravo ovo istraživanje donijelo mu je Nobelovu nagradu u 2013. godini za fiziologiju ili medicinu za „Otkriće mehanizma regulacije transporta unutar vezikula, glavnog prijenosnog sustava u stanicama“ koju je podijelio s kolegama prof. dr. sc. Jamesom Rothmanom i prof. dr. sc. Randyjem Schekmanom
Ma i stari moraju sanjati veliko isto. Život je jako prekratak da bi itko po bilo kojem kriteriju živio za drugoga.