Danas se održava Konferencija o bioraznolikosti i zaštiti okoliša na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Uz fakultet konferenciju organiziraju Veleposlanstvo Kanade, zemlje koja ove godine slavi 30 godina od Montrealskog protokola o zaštiti ozona i svoj 150. rođendan, te Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. Predavanje će održati i uvaženi kanadski gost, prof. dr. sc. Rick Cunjak, profesor na Sveučilištu New Brunswick te istraživač na kanadskom Institutu za rijeke.
Dr. Cunjak kanadski je Hrvat prve generacije, iz obitelji koja potječe iz okolice Karlovca, a na konferenciji drži predavanje “Znanstveno utemeljeno upravljanje riječnim ribolovom u Kanadi: primjenjivost na Hrvatsku?”.
Kojim ste povodom ovog puta u Hrvatskoj?
Ovdje sam na studijskom predahu kao dijelu izbivanja sa svoje katedre kako bih surađivao s kolegama s ovdašnjeg Biološkog odjela Prirodoslovno-matematičkog fakulteta kao i Agronomskog fakulteta. Moj je glavni interes slatkovodna ekologija, ja sam biolog riba, proučavao sam ribe u divljim vodama. Ovdje želim proučavati kako funkcionira sličan ekosustav u Hrvatskoj, hranidbeni lanac u ovdašnjim rijekama. Drugi je moj interes u dolasku ovdje proučiti slatkovodni sustav jer imate gotovo netaknut prirodni lanac rijeka, a i strastveni sam ribič. I ovdje postoje slični uvjeti kao u Kanadi koji bi mogli privući međunarodne ribiče. Imate neka nevjerojatna mjesta koja već privlače ljude iz cijelog svijeta. No upravo u tome je problem, pronaći način kako zadovoljiti ljude koji to žele posjetiti i očuvati sve vrijednosti mjesta. Svugdje u svijetu to je problem, kako balansirati između rastućeg turizma i očuvanja okoliša. Kod vas je ta problematika najviše izražena na Plitvicama, pogotovo nakon posljednjeg UNESCO-ova upozorenja. Upravo je zato potrebna visoka znanost, iskustva drugih, jer ćete vrlo brzo pomaknuti tu ravnotežu u smjeru iz koje ju je teško vratiti.
Što možemo učiniti da bismo očuvali mjesta poput Plitvica?
Morate ograničiti broj posjetitelja. A to je uvijek teška odluka jer želite prihode, želite da ljudi dolaze, a i stanovnici Hrvatske moraju imati pravo vidjeti svoje nacionalne parkove. No previše ljudi uništit će upravo ono što želite zaštititi. Moraju se postaviti ograničenja u smislu broja ljudi koji smiju Plitvice posjetiti dnevno, tjedno ili mjesečno. U Kanadi smo imali takav slučaj u nacionalnom parku Banff na Stjenjaku gdje smo zbog priljeva ljudi i gradnje autocesta izgubili dio tog osjećaja divljine. Ta ravnoteža mora biti utemeljena na znanstvenim činjenicama, ne samo na ekonomskim razlozima.
Postoje i utjecaji koje realno ne možemo mijenjati, poput klimatskih promjena. U Kanadi sam istraživao istu stvar koja nije jedinstvena za svaki teritorij, dakle utjecaj klimatskih promjena na vodne resurse. Vide se iste stvari, događaju se migracije, sele se i vrste. Postoji rješenje. Ako se pojavilo zatopljenje, vrste će potražiti područja gdje im temperatura odgovara. Znači, treba potražiti ta područja u kojima je moguće održati postojeću raznolikost. Drugi je problem što se u slučaju zatopljenja pojavljuju invazivne vrste. Često se to događa i uz namjeru, ljudskom pogreškom, primjerice zbog sportskog ribolova, a prethodno se ne sagledavaju moguće posljedice. Primjerice, sjećam se posjeta Plitvicama 1973. kada sam mogao vidjeti samo pastrve. Danas je, međutim, teško uočiti pastrvu na Plitvicama. Sada imate puno klena koji je migrirao iz drugih dijelova Europe i dozvoljeno mu je naseljavanje na Plitvicama. U nekim vašim rijekama naći ćete i kalifornijsku pastrvu koja pripada u Stjenjak, a ne u Europu. I te se vrste sada međusobno natječu. To je problem, i to ne samo u Hrvatskoj.
Ima li načina da se promjene izazvane u nekom ekosustavu vrate na početnu točku?
Teško je popraviti poremećeni prirodni balans. Kada se vrsta udomaći u ekosustavu, jako ju je teško iz njega izbaciti a da ne zatrujete cijelu rijeku ili jezero. Čak i onda ne možete biti sto posto sigurni da se vrsta neće oporaviti. Bolja je politika prevencija i edukacija ljudi da ne pokušavaju na svoju ruku predstavljati nove vrste. Kasniji pokušaji da se stvar vrati na početak obično su preskupi i nikada do kraja sigurni.
Jedno je istraživanje pokazalo kako se naglo smanjio broj prirodnih staništa oslića u Sredozemlju. Zašto se to događa?
U Kanadi imamo sličan problem kao i vi ovdje s oslićem. Kod nas je to bakalar, koji se smatra najobilnijom ribom u cijelom tom ekosustavu. Ima dokaza da su prvi istraživači, kada su stigli u Kanadu, naprosto spustili kantu u vodu i gotovo bi sigurno izvukli kakvog bakalara. U Newfoundlandu, gdje sam nekada živio, bakalar je sinonim za ribu. Nema potrebe za drugom riječju jer je bakalar bio dovoljan. Danas ga više gotovo i nema, a zbog prevelikog ribolova morala se umiješati i kanadska vlada. Sada ima dokaza da se bakalar vraća, no to ide dosta sporo.
Hoćemo li onda osliće i neke druge vrste znati samo iz uzgoja?
Slično je i s atlantskim lososom u Kanadi, većina ga sada na naše stolove dolazi iz uzgoja. No stavimo se u poziciju nekoga tko treba upravljati ekosustavom atlantskog lososa koji obuhvaća nekoliko rijeka. Oni se mrijeste u oceanu, ulaze u rijeku gdje se oplođuju i onda nastavljaju svoj put ponekad čak i do Grenlanda. Kako kao osoba nadležna za neki riječni tok možete na pravi način osigurati atlantskom lososu opstanak ako u ribolov dolaze ribiči iz cijeloga svijeta, a sama riba putuje čak do Grenlanda? Zbog toga je jako teško održati ekosustav u današnjem okruženju pretjeranog ribolova, klimatskih promjena i sličnih utjecaja.
Koliko je industrijalizacija zaista utjecala na vodne tokove i njihove ekosustave?
Povijesno, riječ je o najštetnijem aspektu industrijalizacije gdje se pri porastu stanovništva na nekom području povećava i količina nutrijenata u vodnom toku. Nutrijenti su do neke mjere popravili uvjete, jer se s njima povećava populacija, no u nekom trenutku sasvim će se sigurno prijeći granica. I to je ne s našom namjerom nego kao posljedica našeg djelovanja i opet imamo promjenu u ravnoteži. Tamo gdje postoji jaka naseljenost događaju se i takve promjene. S vremenom smo shvatili kako se to događa, no i dalje sporo reagiramo. Samo naprednije sredine stavljaju efikasne pročišćivače na kanalizacijske ispuste. Problemi su, dakako, gori tamo gdje si države to ne mogu priuštiti. I u razvijenim zemljama okoliš je posljednje na što se misli u kontekstu razvoja. Važnija su radna mjesta, gospodarski rast, no kada takva politika izazove ekološki problem, obično je prekasno. Hrvatska danas ima sjajnu situaciju, nevjerojatne slatkovodne izvore, sačuvan okoliš, prelijepe šume, plodnu zemlju, obalu, planine, ali to sve veći broj ljudi želi i vidjeti. U zadovoljenju te želje jako je lako sve to uništiti.
Kako najefikasnije sačuvati sve to za buduće generacije?
Veliki sam pristaša upravljanja rijekama. Tko može najviše dobiti ili izgubiti? Pa lokalna zajednica, u smislu prihoda, zaposlenja. Lokalna će zajednica najviše i izgubiti ako se ekosustav promijeni. Zato je najbolje lokalnoj zajednici i predati upravljanje u ruke. U Kanadi se svaka eksploatacija rijeke, bilo da se radi o ribolovu ili raftingu, kontrolira, ali i sankcionira od tijela formiranih unutar lokalne zajednice. Vlada i dalje mora biti uključena kroz znanstvene procjene populacije vrsta, dakle toga koliko čega se može loviti, kada, treba li negdje naplaćivati više, no lokalna je zajednica ta koja to provodi i kontrolira. U Kanadi imamo jako dobre rezultate s takvom politikom.
Na ovom je području najavljena gradnja brojnih hidroelektrana. Je li to dobra ili loša vijest?
Ljudi uglavnom hidroelektrane vole zvati zelenim izvorima energije. A nema ništa zelenoga u hidroelektranama jer se pri njihovoj gradnji drastično mijenja okoliš. Primjerice, na Kupi nedaleko od Ozlja, blizu mjesta s kojega potječe i moja obitelj, sagrađena je brana za hidroelektranu u čijem je konstruiranju sudjelovao i Tesla. Brana je onemogućila slobodno migriranje vrsta, stvara se akumulacijsko jezero koje je druge temperature u odnosnu na tok.
Vrlo malo brana ima ispuste koji dopuštaju da se ribe kreću kroz branu, a i tada te ispuste ne koriste sve vrste. Najavljene gradnje brojnih hidroelektrana na ovom području sasvim sigurno nisu dobra vijest.
Pogledajte i video skrivenih lokacija na Google mapama:
odmah cijenu ulaznice podići bar na 500kuna-drugo ništa ni ne znaju