Jedan mi je hrvatski teolog nedavno rekao da se Bogu i vjeri u 20.
stoljeću, nakon Auschwitza, trebalo pristupati na drukčiji način. Po
njemu, zločini Drugoga svjetskog rata i planirani genocid nad Židovima
otvaraju novo poglavlje u razmišljanju o Božjoj pomoći, kušnji,
postojanosti vjere i smislu molitve kao činu komunikacije sa
Stvoriteljem u trenutku kad njegovih ruku djelo, čovjek,
smišljeno, inteligencijom koju mu je On dao, kreira mučilišta i
istrebljuje “braću i sestre svoje”.
Nakon Srebrenice i pokolja koji su prije 12 godina doživjeli Bošnjaci,
isti je teolog zaključio da s razumijevanjem odobrava razočaranje u
Boga ili prestanak vjerovanja kod onih vjernika koji su zanijemjeli
pred spoznajom da Svemogući nije zaustavio stradanje nedužnog naroda.
Čak je i “hladna” Carla del Ponte, koja je prvi put izgledala zbunjeno
na komemorativnom skupu prije nekoliko dana u Srebrenici, nedavno
izjavila da ima “probleme u odnosima sa svojim Bogom jer je dopustio da
Milošević umre u Haagu i tako na suptilan način izbjegne ruku pravde”.
Kad čovjek dođe pred zid u životu, bio on vjernik ili ateist, mora se
zapitati: Zašto mi se ovo događa, može li mi Bog ili netko pomoći barem
razumjeti, ako ne riješiti moje probleme.
Zbog čega je morao iznenada preminuti pukovnik Marko Babić, hrvatski
vojnik koji je uništio 50 tenkova na Trpinjskoj cesti? Je li se mogao
izbjeći pad helikoptera HV-a i koji je prst sudbine spasio generale
Krstičevića i Barića koji su preživjeli Domovinski rat, a život su
mogli izgubiti kao i troje drugih u nesreći koja se dogodila jer su
ugrađeni neoriginalni ili dijelovi loše kvalitete?
Krstičevićeva poruka prije odlaska u bolnicu – da je dobro i da
pozdravlja svoje suborce – snažna je i simbolična te govori koliko je
kod tog mladog i poslovno uspješnog generala jako sjećanje na godine
provedene u obrambenom ratu. Koliko su slične uspomene ili slike
strahota i smrti suboraca pratile pukovnika Marka Babića te su dijelom
i uzrok prijevremene smrti? Mogu li psihologija, teologija ili
političari 21. stoljeća razumjeti koliko su bolna pitanja bez odgovora
koja se postavljaju nakon Vukovara, Škabrnje ili Srebrenice?
Hoće li pad helikoptera HV-a ubrzati procese pregovora ili donošenja
odluke o kupnji američke vojne opreme i prekinuti tu isforsiranu
povezanost s Rusijom i njezinim bivšim državama. Pa ne živimo više u
komunizmu da se moramo dodvoravati Moskvi kao što misle neki koji su u
tim vremenima proživjeli svoje zlatno životno i poslovno doba pa smo
njihovi taoci na određen način, ali njih uspomene ne ubijaju preko
bolesti ili suicida kao naše branitelje. Hoće li pedeset godina nakon
Domovinskog rata biti živih svjedoka i vojnika koji su oslobađali
Hrvatsku kao što danas, šest desetljeća poslije, imamo živahne i
aktivne pripadnike partizanskih pokreta?
Upravo su Titovi dužnosnici sve strane delegacije i novinare vodili da
posjete Sutjeske i Neretve, Jasenovce i Petrove gore pa bi trebalo
posuditi nešto od njihovih ideja te, na primjer, tužiteljicu Carlu del
Ponte odvesti ne samo na Pantovčak ili na Brijune nego i u
Škabrnju, na Ovčaru, ali i u Pakoštane, rodno mjesto generala
Gotovine. Tamo se ljudi još mole i vjeruju da će pravda pobijediti, a
Bog će pomoći u tome.
Navodno su i američki odvjetnici generala Gotovine temeljitije
pristupili pripremi obrane posjetivši sva ta mjesta i shvativši
na licu mjesta tko je i što bio u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. U
Americi ne postavljaju teološka pitanja, oni poštuju svoje generale,
heroje i tamo, poput Krstičevića, vojnici uvijek najprije pozdrave
svoje suborce ma gdje oni bili. Njihovi su u Iraku, a naši i u Haagu!
Pisma iz iseljeništva
