Tko je bližnji? Proteklih se dana u krugu intelektualaca dotaknula tema razlika između Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Jedan od sudionika misli kako je papa Poljak imao gesta koje možda ni sam nije mogao do kraja obrazložiti, a koje su ipak ostavile vrlo snažan pečat na čovječanstvo.
Takva gesta bilo je, primjerice, okupljanje predstavnika različitih svjetskih religija u Asizu. Za razliku od njega, primijetio je, papa Nijemac ima potrebu obrazložiti, doreći i rastumačiti polog vjere. I jedno i drugo važna je ljudska i teološka krepost i djelatnost. Ipak, ako je suditi prema današnjemu evanđelju, tada djela imaju prednost pred tumačenjem. Teološki rečeno, ortodoksiji prethodi ortopraksija, ispravnom učenju prethodi ispravan život.
Naime, evanđeoska zgoda u kojoj se Isusu priređuje religiozno-znanstvena stupacija kakvih je već bilo u to vrijeme, a kakvih ne manjka ni danas, posebice u nazovi znanstvenim susretima, člancima i emisijama, upućuje upravo na tu problematiku. Zakonoznanac pita Isusa što je bitno da bi se baštinio vječni život. Isus ga vraća Tori, religioznome zakonu kojega taj dobro poznaje, a iz koje je jasno da je za stjecanje vječnog života najvažnija ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Kad je to riješio, pismoznanac, pomalo sofistički, pita Isusa tko je zapravo njegov bližnji. Slijedi prekrasna Isusova priča o milosrdnome Samaritancu. Bližnji je onaj tko je u potrebi; poznavali ga mi ili ne, je li nam rod ili nije, je li naše nacionalnosti ili nije, je li dobar ili loš, kriv ili nevin... U potrebi je i stoga nam je bližnji. Štoviše, Isus je i kritik, osobito u izboru likova. Samaritanac je 'neprijatelj’ Židovu pa svećenik i levit nisu izabrani bez razloga.
No, upravo njih dvojica zaobilaze čovjeka koji je upao u nevolje, gotovo u skladu sa svojim strogo propisanim nacionalnim, religioznim i običajnim normama, a 'neprijatelj’ Samaritanac pomaže. Isus želi reći kako postoji nešto iznad propisanih normi – srce koje prepoznaje potrebnika. Ono ne pita za razloge nevolje; ne traži alibije, ne izbjegava se umiješati... I nije nužno u religioznih i izabranih. Bližnji je onaj tko je prvi na našem putu potreban pomoći, pažnje, suosjećanja ili barem neosuđivanja. Jamačno se mnogi možemo prepoznati i u Samaritancu, ali i u dvama negativcima. Nisu ovi potonji možda bili niti zli ljudi, no religiozni i običajni im je zakon nametnuo logiku protiv koje nisu mogli.
Isus je u to upirao prstom. Nema li takvih zakona i danas? Vratimo li se ipak ortodoksiji i ortopraksiji, jedno bez drugog ne ide, no ipak se vjera potvrđuje djelima. Ima, dakle, vjernika koji čine, a ne ispovijedaju...
