Božićna propovijed kardinala Josipa Bozanića najmanje je trebala biti
povod za žučne polemike, sukobe i optuživanja, jer Božić je blagdan
mira, radosti, nade... Ali što je, tu je, vatra se
rasplamsala i svatko bi iz nje trebao izvući pouke. Najgore bi,
međutim, bilo da se kardinal sad još više izolira
od javnosti, da još više anatemizira medije,
umjesto da se i dalje pokušava njegovati kakav-takav
dijalog.
Medijima, i svjetovnima i crkvenima, prvobitni je zadatak da propituju
našu svakidašnjicu, a druga je stvar tko od njih
kako i na koji način to radi. U današnjem turbulentnom
vremenu, posebice u ovom u kojem se nalazi još uvijek
tranzicijska Hrvatska, najviše od svega potreban je dijalog
i zajedništvo, međusobna otvorenost i povjerenje, a najmanje
stalno nečije prozivanje, traženje uvijek negativnog,
izmišljanje neprijatelja...
Crkva bi trebala biti predvodnica takvog mentaliteta dijaloga jer to je
i u njezinoj biti. To se posebice odnosi na njezine vodeće ljude.
Kardinal Bozanić nije bilo tko, njegove riječi mjere se drugačije nego
riječi nekog običnog svećenika, pa je na njemu posebna odgovornost, kao
i na svakom drugom (nad)biskupu, baš kao i na svakom čovjeku
na nekoj odgovornoj poziciji u društvu.
Kardinal sigurno želi dijalog, ali bi baš zato, poučen
posljednjim primjerom, trebao dobro promisliti tko mu predlaže teme i
sastavlja propovijedi i tako ga dovodi u neželjene i nepotrebne
situacije. Ako netko od njegovih suradnika i nije spreman na dijalog,
to se ne smije odraziti preko kardinala. Jer javnost će percipirati
njega kao konfliktnog, a ne onoga tko mu je takvo što
servirao.
RIJEČ-DVIJE
