U auditoriju Židovske općine Zagreb, u okviru Tjedna Izraela, prošlog je utorka predstavljena knjiga koju sam dugo čekao jer govori o mom rodnom gradu. Naravno, nije prva, ali je svakako jedna od najvažnijih. Sjećam se koliko mi je vlastiti grad porastao u dječačkim očima kada sam u kućnoj biblioteci otkrio “Krvavi sabor Križevački” Milutina Mayera. Bilo mi je drago što se u mom gradu dogodilo nešto toliko važno, pa makar i krvavo, da je zavrijedilo biti temom pravog romana koji je imao i raskošnu ilustraciju: veliku zidnu sliku Otona Ivekovića u crkvi svetog Križa u kojoj se, prema legendi, u veljači 1397. dogodio taj sabor na kojem Mađari pod vodstvom kralja Žigmunda (uh, kako sam ga samo dječački žarko mrzio!) mučki sasjekoše nenaoružanog bana Lackovića i hrvatsku plemićku svitu.
Križevci u kojima sam odrastao držali su do svoje povijesti i tradicija, među kojima se ističu Križevački štatuti, iliti “Vinsko-pajdaške regule za sve domaće, društvene, prijateljske i pobratimske zabave i veselice”. Škola i pionirska organizacija tomu su još dodali i spoznaje o važnosti Kalničkog partizanskog odreda u NOB-u.
Ni spomena u školi i crkvi
Ali, dio povijesti grada ostao mi je prešućen i u katoličkoj crkvi i u socijalističkoj školi, a kod kuće o njemu nisam mogao čuti jer su moje roditelje, s različitih strana, u Križevce donijeli tek vjetrovi poratnog meteža.
Taj se dio povijesti mogao tek naslutiti u najudaljenijem kutu groblja gdje su sablasno zapušteno, s tek pokojom svjećicom na Sve svete, stajali ostaci arkada i nadgrobni spomenici s uklesanim Davidovim zvijezdama, tužnim vrbama, raširenim dlanovima i hebrejskim slovima. Bilo je to, i još uvijek jest, posljednje počivalište onih križevačkih Židova koji su imali sreću umrijeti u svom gradu prije proljeća 1941. Oni drugi, čije su kosti razasute ponajviše po stratištima Jasenovca i Stare Gradiške, i koji su do sada su bili spominjani samo kao kamenčići u nekim većim mozaicima stradanja, sada su prvi put dobili svoju vlastitu knjigu. Napisala ju je Renée Weisz-Maleček, rođena u Križevcima 1930., posljednja živa pripadnica te zajednice koja nikada nije premašila broj od 250 članova i udio od pet posto u stanovništvu. Utoliko je nesrazmjerno bogat popis baštine koju su ostavili gradu, uključujući čak i te famozne Štatute.
Paromlin, hotel, kavana, knjižara, tiskara, nogometni klub stariji i od Hajduka, knjižnica, vatrogasno i druga dobrotvorna društva, ljekarne... veliki i nerijetko odlučujući udio u osnivanju tih ustanova imali su Židovi, kao što je u čitavom kraju sinonim za doktora bilo prezime Weisz. Nosili su ga najprije Dragutin, a potom njegov sin Đuro, jedini židovski muškarac između 16 i 60 godina starosti kojeg su ustaše u lipnju 1941. ostavili u Križevcima i na životu. Dr. Đuro Weisz umro je 1944., obilježen velikom žutom značkom sa slovom Ž, a od 118 Židova, koliko ih je bilo 1941., kraj rata u Križevcima su dočekale samo Weiszova majka Augusta, supruga Adela i kći Renée. Od ostalih petnaestoro križevačkih Židova koji su preživjeli Holokaust, nitko se više nije vratio u Križevce.
Strašna opomena zauvijek
Renée Weisz odužila se zvanju koje joj je spasilo život i napravila sjajnu karijeru kao liječnica, znanstvenica i humanistica. A onda je sjela i napisala knjigu koja počinje riječima: “Danas u gradu Križevcima i okolici nema niti jednog Židova”.
Nakon takve rečenice dr. Weisz-Maleček niti je mogla, niti je trebala napisati išta potresnije. Knjiga “Židovi u Križevcima”, u nakladi Židovske općine Zagreb, donosi dokumente, fotografije i svjedočanstvo o povijesti i mučkom umorstvu čitave zajednice križevačkih Židova.
Lijepo je što zagrada sinagoge nije srušena, a još ljepše što će joj biti vraćen prvobitni oblik. Tu je vijest na predstavljanju knjige ponosno objavila velika delegacija Križevčana. Ali, meni kao đaku nitko nije ni spomenuo Židove. Nitko mi nije rekao da je tadašnji Omladinski dom bio sinagoga i da su klupe iz te sinagoge završile u crkvi sv. Križa, baš pod onom slikom Krvavog sabora. Utoliko su Križevci danas možda bolje mjesto. Ali, sve to ne čini i ne smije činiti nimalo manje strašnom, manje nepodnošljivom ili manje opominjućom rečenicu: u mom gradu više ne živi nijedan Židov.
