Sve i da hoće, premijer Zoran Milanović ima tri jaka razloga zbog kojih ne može smijeniti najnepopularnijeg političara u Hrvatskoj – svoga prvog potpredsjednika Radimira Čačića.
Prvi je razlog što Milanović nema saborsku većinu kojom bi smijenio Čačića. Drugi je razlog to što bi potezanje toga pitanja već samo za sebe izazvalo krizu vlasti, a time lako i izbore u kojima bi SDP preveo na gubitničku stranu. Treći je razlog činjenica da bi zbog prijevremenih izbora zemlja bila paralizirana, što bi imalo nesagledive ekonomske i političke posljedice.
Osim toga, izbori u ovome času ne bi odgovarali ni HDZ-u jer se još uvijek nije konsolidirao nakon turbulencija koje su pratile izbore za novo vodstvo stranke i jer još uvijek nije riješio probleme koje im je ostavio Ivo Sanader. I ne manje važno, HDZ se pod vodstvom Tomislava Karamarka još nije politički profilirao, pa je nejasno pretvara li se u rigidnu desnu političku opciju ili su, kao u slučaju Tomislava Nikolića u Srbiji, Karamarkove ideološki zadojene izjave relikt retorike namijenjene unutarstranačkoj predizbornoj borbi.
Dakle, Milanović ne može, kao što je to mogao u slučaju Mirele Holy, pozvati Čačića i reći mu da je pretjerao, da je povukao previše loših poteza, postao šampion nepopularnosti, da je prevelik uteg cijeloj Vladi te da izvoli napisati zahtjev za smjenu i početi pakirati stvari.
Svatko tko misli da se Milanović, ako želi zadržati sebi osobno, ali i SDP-u ikakav kredibilitet, mora zahvaliti Čačiću, zaboravlja da je Radimir Čačić u poziciji biti bahat upravo toliko koliko on to i jest. Čačić je predsjednik HNS-a, a stranka je prije nekoliko dana na skupu u Međimurju vrlo jasno i nedvosmisleno (uz neuvjerljiv manevar Vesne Pusić kojim je željela pokazati da ima ponešto izdvojeni stav) stala uz njega i odbacila pozive na Čačićevu smjenu.
Ukratko: SDP-ovci u Saboru imaju petinu zastupnika koja može pokrenuti pitanje povjerenja prvom potpredsjedniku Vlade i staviti ga na dnevni red. No, bez HNS-ovih 15 zastupnika SDP nema većinu potrebnu da tu smjenu izglasa i provede u život. Većinu potrebnu za smjenu Čačića eventualno bi mogao osigurati pridobivanjem nezavisnih zastupnika i pripadnika nacionalnih manjina. No, to bi značilo novu političku trgovinu koja bi postala tempirana bomba za nove krize i sukobe.
Vladajuća koalicija bi se razbila, a prijevremeni izbori bi se vrlo brzo pokazali kao nužnost.
U ovom času oni bi značili da se i oni reformski potezi koji su povučeni bacaju u vodu, da se u zemlji koja je u dubokoj gospodarskoj krizi u idućih pola godine ne bi događalo ništa, već bi i dalje samo tonuli, a pitanje je i kako bi se politička nestabilnost (i to u trenutku radikalizacije političke scene u regiji) odrazila na tempo ratificiranja pristupnog ugovora i sam ulazak Hrvatske u EU.
Ispada da je Čačić bahat i neugodan jer je si to može priuštiti. Ali, to je politika kratkog daha koja ne vidi dalje od nosa. SDP je već imao takve političke saveze. Izbore 2000. SDP je dobio u koaliciji s HSLS-om, a sa strankama Porečke skupine, IDS-om, HSS-om, HNS-om i LS-om, formirali su Vladu. Međutim, predsjednik HSLS-a Dražen Budiša izgubio je predsjedničke izbore.
Ivica Račan već je bio premijer, funkcije su bile podijeljene, a Budiša je ostao gubitnik i počeo voditi oporbenu politiku unutar vlasti. Rezultat je bio izlazak iz koalicije i raskol stranke na Libru i HSLS – što je bio prvi korak u političku propast. Ulogu HSLS-a je preuzeo HSS koji je (slično kao HNS sada) imao nezasitne apetite. U vlasti su se također ponašali opozicijski, a već na idućim izborima promijenili su partnere i ušli u vlast s HDZ-om.
To je bio početak njihova političkog kraja. Čini se da se ne mijenjaju običaji SDP-ovih saveznika u vlasti, već način na koji se SDP s tim nosi. Dok je Račan vodio koaliciju, stoički je podnosio svoje partnere, a Milanović svoje brani tako da bijes javnosti kanalizira prema sebi.
Kaže: Ukratko: SDP-ovci u Saboru imaju petinu zastupnika koja može pokrenuti pitanje povjerenja prvom potpredsjedniku Vlade i staviti ga na dnevni red. No, bez HNS-ovih 15 zastupnika SDP nema većinu potrebnu da tu smjenu izglasa i provede u život. Većinu potrebnu za smjenu Čačića eventualno bi mogao osigurati pridobivanjem nezavisnih zastupnika i pripadnika nacionalnih manjina. Što je ovoj ženi? A gdje su ti zastupnici HDZ-a,oni ne bi glasali za čačićevu smjenu?