Ovih je dana javnost obaviještena o tomu “da će se do kraja godine
osnovati uskočki sudovi u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku”. Obznanili
su to zajednički ministar pravosuđa i predsjednik Vrhovnoga suda,
informiravši javnost i o nizu detalja ove odluke – od sigurnosnih
provjera na koje su suci, ipak, pristali, preko njihovih (malo
povišenih) plaća, do broja “uskočkih sudaca” u pojedinim sudovima.
Reakcije su bile bespogovorno pozitivne; svima se, vjerojatno s pravom,
učinilo da je nešto važno pokrenuto (uz uvjet da se sve ne završi na
posve drukčije konotiranoj, premda zavodljivo sličnoj formulaciji
glasovitoga Ostapa Bendera: “Gospodo porotnici, led je krenuo”).
No, problemi se naslućuju i prije no što bi se uopće moglo suditi o
uspjehu ovoga dalekosežno značajnoga projekta – oni, ponajprije,
slijede iz terminologije kojom se barata od samih početaka. Uskok je,
naime, u skladu sa zakonom “posebno državno odvjetništvo”; akronim koji
se od početka upotrebljava nije baš najsretnije odabran (jer uskoci
izvorno zasigurno nisu bili promotori vladavine prava, nego oni koji su
uskakali u neprijateljske lađe i pljačkali ih), no to – više – i nije
bitno. Ključno je, zapravo, sljedeće: ako je uskok oznaka za
tužiteljstvo/državno odvjetništvo, dakle jednu od strana u akuzatornome
postupku, što znači imenovanje kompletne sudske institucije nazivom
jedne od stranaka?
Opća je intencija čitava pothvata posve razvidna – riječ je o procesu
ustanovljenja posebnih sudova koji će se baviti ograniziranim
kriminalitetom i korupcijom – ovaj se redoslijed čini ipak razumnijim
od službenoga stalnog navođenja korupcije na prvome mjestu, što,
načelno, i sitnoj korupciji daje neku vrstu prednosti pred onim čime
se, nedvojbeno, posljednjih mjeseci svi moraju baviti. Tako nastali
sudovi kolokvijalno se nazivaju uskočkima (poneki pažljiviji javni
govornik koristi se – “opreza radi” - i oznakom “tzv.”), no sintagma je
ušla u javnost; koriste se njome i suci i ministri, pa kako ne bi
novinari.
Sve se to može činiti tek frazeologijskim problemom dok se ne postavi
posve jednostavno pitanje: kakva je sustavska pozicija obrane na
takvome sudu? Hoće li, primjerice – u skladu s (makar i kolokvijalno)
prihvaćenim nazivom suda – tužitelji sjediti na nekoj vrsti uzdignute
bine skupa sa sucima (što je, kako se ovih dana moglo naučiti, praksa u
Grčkoj)? Hoće li, riječju, temeljna procesna načela biti očuvana?
Veoma vjerojatno ova su pitanja za pravnu struku nevažna, pa i
neozbiljna (valjda to i objašnjava činjenicu da Odvjetnička komora nije
našla razloga za reakciju). No, s druge strane, javnost kipti od
očekivanja da doživi “prave presude”, da se to, dakako, dogodi što
prije – da se ne “odugovlači”. Atmosfera koja bi promicala skraćene
procese ne mari odveć za procesne odredbe, jer: “zločince treba žurno i
energično onemogućiti”. No, i zločinački optuženici imaju neka prava –
inzistiranje na njima bit će, gotovo posvuda, shvaćeno kao nepravda
naprosto. Značit će to – s protekom vremena sve eksplicitniji –
pritisak na sudstvo. A ono će ga to teže izdržavati što manje precizno
budu određene početne pozicije svake sudske institucije, a posebice one
koju se – nadajmo se ipak sadržajno pogrešno – takoreći iz milja zove
“uskočkom”.
ZA – PRAVO
