Umirovljeni učitelji Branko Grozdanić (84) i njegova tri dana starija supruga Angelina iz Starog Slatinika kod Slavonskog Broda dugogodišnji su vjerni čitatelji i pretplatnici Večernjeg lista, uz koji su gotovo od prvog broja. Čitanje Večernjaka njihov je svakodnevni ritual. Nakon početne znatiželje, novine su im se zavukle pod kožu, pa danas više ne mogu zamisliti dan bez svojega omiljenog lista. U čitanju oboje imaju svoj stil.
– Ja prvo pogledam Felixa koji uvijek ima neki štos i obradi neku aktualnu temu na humorističan način. Zatim okrenem stranicu pa pogledam što taj dan ima na televizijskom programu, pa onda prelazim na križaljku, sudoku, viceve i dalje sve redom – priča Branko.
Supruga Angelina također se “zarazila” Večernjim. Za razliku od Branka, ona više preferira priloge kao što su Dom i vrt, Ordinacija, Ekran. Novine čita ujutro uz kavu, ali i navečer prije spavanja. Vremena imaju dovoljno.
– Branko mora prvo pogledati ono osnovno, a onda sam ja ta koja odabire. I ja prvo pogledam Felixa, a onda idem na onaj politički dio, da vidim što se događa u zemlji i svijetu, kako i koliko radi Vlada. Ima i zabavnih stranica, pa ako me neki tekst malo uzruja, na kraju se ipak smirim. Kad pročitam Večernji, imam osjećaj da sam tu, da pripadam nekoj cjelini, društvenoj zajednici – objašnjava Angelina.
Ispočetka su skupljali sve brojeve, no kada su shvatili da više nemaju dovoljno prostora, počeli su ih slagati u vreće i davati djeci da ih odnesu kao stari papir. Neke članke koji su im posebno važni izrezuju i lijepe u album.
– Kada smo se prije dvadesetak godina doselili iz Broda, u Slatiniku nije bilo novina, pa smo morali pješačiti nekoliko kilometara u Sibinj ili Strupnik kako bismo ih kupili. Srećom, kasnije je Večernjak počeo dolaziti i u našu trgovinu, a u međuvremenu počela je dolaziti i dostava pa smo se pretplatili – govore supružnici.
Branko se i danas sjeća nekih starih brojeva iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća u kojima se, između ostalih, pisalo i o njemu. U to vrijeme radio je u Radničkom sveučilištu kao direktor Centra za kulturu, gdje je povremeno organizirao književne večeri.
– Došli su nam hrvatski književnici na čelu s Petrom Šegedinom i otišao sam k predsjedniku općine zamoliti ga da ih primi. Međutim, upravo taj dan beogradska je Borba o Šegedinu pisala u kontekstu hrvatskog nacionalizma, pa je predsjednik Saveza boraca, koji se zatekao u uredu, rekao kako ih on ne bi primio. Nisam imao kud i otišao sam. Sutradan je u Večernjaku izišao članak: Predsjednik Slavonskog Broda nije primio hrvatske književnike! Pozvali su me u komitet na razgovor, ali nakon toga svi predsjednici primali su hrvatske književnike – prisjeća se Branko.
Iako oboje imaju svoje rubrike, i Angelina i Branko prate politiku. Ponekad, dok supruga kuha, Branko je pozove i upozori je da obvezno pročita neki tekst. U slučaju da o pročitanom imaju različite stavove, počinje analiza i rasprava o tome tko je u pravu, iako Branko kaže:
– Uvijek je ona u pravu!
