Na godišnjicu vojne operacije Hrvatskoj je podarena još jedna “oluja”. S tim što su ovoga puta bojovnici bili Ćavar, Jović, Smajlagić, Kljajić, Perkovac, Matošević, Saračević, Goluža, Franković, Gudelj, Jelčić, Losert, Mikulić, Načinović, Puc, Šujster. Naime, 5. kolovoza 1995. “Oluja” je Hrvatskoj donijela slobodu, a ona “oluja” točno godinu dana kasnije, 1996., Hrvatskoj je donijela prvo zlato. Prvi put na Olimpijskim igrama svirana je “Lijepa naša”.
U finalnoj utakmici rukometnog turnira, održanog u Atlanti, u američkoj saveznoj državi Georgiji, pred 32.500 gledatelja, Hrvatska je pobijedila Švedsku s 27:26, kako piše Večernji list, ponajprije zbog briljantne igre u obrani.
– Odlučila je naša veća želja za pobjedom – prisnažio je izbornik Velimir Kljaić. Ipak, što se to dogodilo da Goran Perkovac igra tako blistavo, da Valter Matošević baš kad je prijeko potrebno obrani suparnički “zicer” ili sedmerac? Što je to utjecalo na to da Patrik Ćavar hrabro izdrži sve napore, što se to dogodilo da Božidar Jović bude nezaustavljiv, a lrfan Smajlagić virtuozan?
– Velimir Kljaić šokirao nas je svojim autoritetom – odgovorio je Valter Matošević. Šokirao je Kljaić i Šveđane.
Prvi put u krugu povlaštenih
“Na kraju su nam prijateljski čestitali”, javljaju iz Atlante Večernjakovi reporteri, “a ugođaj u dvorani bio je fantastičan. Kad bi pao pogodak, zasvirala bi glazba, kad je trebalo potaknuti još veselije raspoloženje, voditelj bi pozvao gledatelje, a ovi su se rado odazivali. Hrvatski su navijači pak urnebesno navijali. Ali, kad su na svečano postolje stali srebrni Šveđani i brončani Španjolci, ponovno su se zavijorile hrvatske zastave, ponovno su se čuli hrvatski povici upućeni drugoj i trećoj olimpijskoj momčadi. Da, tako se navija, tako se ponaša! Bravo, cure i dečki, majke i očevi, bravo svima koji ste tako srčano, tako glasno, tako bučno bodrili hrvatske rukometaše. I pljeskali suparnicima kad su to okolnosti zahtijevale i sportsko srce diktiralo. Napuštajući dvoranu (Bože, kako nam se to veliko zdanje odjednom učinilo ugodnim, nekako intimnim, našim, kao da smo u njemu cijeli život proveli!) hrvatski rukometaši bili su zaustavljani. Zaustavljale su ih hostese, vesele i razdragane nakon rukometnog finala. Fotoaparati su blicali, valjalo je momcima sačuvati nešto za uspomenu, za sjećanje na veliki finale”.
Prvi put u povijesti Olimpijskih igara modernog doba Hrvatska je napokon dočekala podizanje svoje zastave na pobjednički jarbol. Prvi su put hrvatski sportaši osvojili olimpijsko zlato pod vlastitom zastavom. Prvi su put najvredniju kovinu osvojili hrvatski rukometaši. “Mnogo je bilo pobjednika u Atlanti, mnogo smijeha i suza radosnica. Prvi su se put u taj krug povlaštenih, kad vam svi plješću jer vam suparnici gledaju u leđa, uvrstili i hrvatski rukometaši. Prvi je put Antun Vrdoljak, predsjednik Hrvatskog i član Međunarodnoga olimpijskog odbora, hrvatskim sportašima predao zlatne olimpijske medalje”, piše Večernji list, donoseći i reakcije glavnih aktera utakmice.
– Došli smo po zlato, željeli smo ga, ali sada ne mogu vjerovati u to – rekao je vratar Valter Matošević i zatim zaključio uz smijeh:
– No već ću ja spoznati značenje zlata, shvatit ću što smo to osvojili...
Naš reporter Branko Vukina donosi intervju s jednim od junaka olimpijskog turnira Patrikom Ćavarom. Čemu je težio nakon Europskog prvenstva? Je li uoči dolaska u Atlantu očekivao medalju?
– Nadao sam se medalji jer smo imali super momčad, a došao je trener koji je uveo red i disciplinu. Mi smo živjeli cijelo predolimpijsko i olimpijsko vrijeme kao jedan i igrali smo jedan za drugoga. Otprije smo već dokazali da imamo kvalitetu, samo je sve to valjalo ukomponirati, što smo i učinili – kazao je Pako.
Na turniru je protivničku mrežu tresao čak 43 puta, uz realizaciju šuta od 71,66 posto. Zar sumnjate da nije bio najuspješniji strijelac olimpijskog turnira? Mirna ruka uvijek je bila na pravom mjestu. Zajedno s Irfanom Smajlagićem uvršten je u sedmorku turnira.
U zlatnoj hrvatskoj rukometnoj stvarnosti silno je uživao i “pivot” Božidar Jović, svojevrsno otkriće igara. – Mnogi su nas prije utakmice tapšali po ramenima govoreći “good luck”, sretno. Nama sreća nije trebala, a sreća je njihova da su uspjeli nabaviti ulaznice da nas gledaju – kazao je novinarima Jović, koji je postao junak za prolaz u polufinale u ruskom ruletu kada je samo tri sekunde prije zvuka sirene postigao pogodak za pobjedu.
Kljajić: “Natrag ćemo plivati”
Večernji, dakako, otkriva i pozadinu povijesnog uspjeha za hrvatski rukomet. Velimir Kljaić reprezentaciju je preuzeo samo 38 dana prije početka Igara i malo tko je vjerovao da može sastaviti razbijenu vojsku i da možemo otići do kraja. Malo tko je vjerovao u njegovu čuvenu izjavu: “Natrag ćemo plivati ako ne osvojimo medalju”. Peto mjesto s ranijeg Europskog prvenstva nije ulijevalo previše samopouzdanja, ali trnovit put preko Švicarske, Kuvajta, SAD-a, Rusije, Švedske, Francuske te u finalu ponovno protiv Švedske ipak je okončan na najvišem postolju.
“Neprijeporno je: zauzevši se svim svojim autoritetom za angažiranje Velimira Kljaića, Antun Vrdoljak ispravio je grube pogreške nekih u rukometnoj kući koji nakon odlaska Zdravka Zovka nisu imali prava rješenja. Srećom, Kljaić je, premda je momčad preuzeo u nevrijeme, odmah zgrabio zlato. Generacija koja se rodi jednom u sto godina tako je, nakon brodoloma na Europskom prvenstvu, postigla ono što su joj odavno nagovijestili. Bravo, rukometaši!” Pobjeda hrvatske rukometne vrste u domovini je dočekana s puno emocija. U povodu osvajanja zlatne olimpijske medalje predsjednik Franjo Tuđman uputio je hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji brzojav sljedećeg sadržaja: “Junačkim i viteškim hrvatskim rukometašima i vodstvu reprezentacije upućujem gorljive čestitke domovinske i iseljene Hrvatske u povodu osvajanja prvog mjesta na Olimpijskim igrama. Prva zlatna olimpijska medalja osvojena pod hrvatskim stijegom i vaša pobjeda služi na čast i ponos slobodne i samostalne države Hrvatske i bit će zlatnim slovima upisana u povijest hrvatskog sporta...” I bio je u pravu, vrijeme je pokazalo.
Na Olimpijske igre u Atlantu momčad Velimira Kljajića Kljuna otputovala je bez prevelikih očekivanja, a vratila se sa zlatnom medaljom.
Već u Zračnoj luci Zagreb dočekala ih je “ludnica”: Hrvatski rukometni savez organizirao je doček pod nazivom “Igrali ste za nas, dolazimo po vas”. Zlatan Saračević godinama kasnije ispričat će kako je kući donio praznu torbu jer sve što je imao od opreme podijelio je na aerodromu.
No spektakularan doček čekao ih je na glavnom zagrebačkom trgu gdje su slavljeni kao istinski heroji. Od gužve nisu mogli izaći iz autobusa pa su zlatni rukometaši navijače pozdravljali s krova autobusa, koji im je poslužio kao pozornica. Bila je to tek generalna proba za pobjednički niz koji će uslijediti. Priča o uspjehu nastavljena je naslovom svjetskih prvaka u Portugalu 2003. godine, a zlatna trilogija zatvorena je u Ateni na OI 2004. godine. Uspješan niz nastavljen je srebrnom medaljom sa Svjetskog prvenstva u Tunisu 2005., srebrom s Eura 2008. u Norveškoj, srebrom sa Svjetskog prvenstva 2009. u zagrebačkoj Areni, još jednim srebrom s Eura 2010. u Austriji, dvije bronce iz 2012. s Olimpijskih igara i Eura u Srbiji, bronce sa Svjetskog prvenstva 2013. u Španjolskoj i naposljetku broncom iz Poljske 2016. godine.
Nezaboravni dani. Malo boli da su olimpijski pobjednici dobili samo cestitke a broncani nogometasi s SP u francuskoj visoke casnicke cinove s svim pripadajucim povlasticama no to je greska tadasnjeg predsjednika i izbornika nogometne repke Franje Tudjmana.