Pariški Park prinčeva. Gledatelja 48.000. Vrijeme ugodno. Teren dobar. Sudac Chávez (Paragvaj). U tijeku je Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj, a Hrvatska igra za broncu protiv Nizozemske. Naši protivnici igraju sjajno, imaju niz stopostotnih prilika i ekipu iz snova, među njima su i Van der Sar, Stam, De Boer, Zenden, Numan, Davids, Jonk, Seedorf, Cocu, Bergkamp, Kluivert. Ali vatreni imaju izbornika Miroslava Blaževića i kapetana Zvonimira Bobana te na vratima sjajnog Dražena Ladića koji brani i nemoguće.
Šukerov najvažniji gol
Večernjakova ekipa iz Pariza javlja da je Hrvatska odlično startala. U 13. minuti Jarni je probio lijevi bok, gurnuo loptu prema Robertu Prosinečkom koji sjajnim okretom izbacuje iz ravnoteže čuvare i pogađa suprotni kut Van der Sarova gola za 1:0 Hrvatske. Vodstvo, međutim, nije dugo trajalo. U 21. minuti obrana Hrvatske ostavila je previše prostora Boudewijnu Zendenu koji je lijepim udarcem svladao Dražena Ladića za izjednačenje. No Ladića taj pogodak nije pokolebao, u nastavku je pružio briljantnu partiju odigravši zasigurno utakmicu karijere dajući tako ogroman doprinos hrvatskom uspjehu. U 36. minuti Davor Šuker postigao je najvažniji pogodak u karijeri prepunoj važnih pogodaka. Stanić i Bilić oduzeli su loptu Nizozemcima, Prosinečki je krasnom loptom u prostor gurnuo Asanovića koji proigrava Bobana – kapetan produžuje do Šukera na rub kaznenog prostora, a najbolji strijelac Hrvatske perfektno pogađa suprotnu “malu mrežicu” za 2:1 Hrvatske. I naslov najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva. Konačno, sudac je odsvirao kraj, a Hrvatska je mogla početi slaviti najveći uspjeh hrvatskog nogometa i jedan od najvećih uspjeha hrvatskog sporta. “Sada možemo i umrijeti. Nije važno, ionako smo besmrtni”, zabilježio je Šukerove riječi Branko Stipković u svojoj knjizi “Bronca ‘98.”.
“Nisu carevi, nisu kraljevi, ali su – prinčevi. Hrvatski nogometaši pobijedili su nizozemske s 2:1 u borbi za treće mjesto na 16. Svjetskom prvenstvu i tako načinili pravu senzaciju osvojivši brončanu medalju. Kolajne su našima podijelili predsjednici Fife i Uefe Sepp Blatter i Lenard Johansson te dopredsjednik Organizacijskog odbora SP-a Michel Platini. Naši nogometaši tako su ušli u povijest: u svojemu prvom mondialskom nastupu pokazali su se najboljima na svijetu poslije aktualnog svjetskog prvaka Brazila i domaćina Francuske, koji će danas odlučiti o novome šampionu. Da bi se dospjelo tako visoko, potrebno je, naravno, i malo sreće, no ona ne bi bila dostatna da Prosinečki i Šuker nisu postigli sjajne pogotke, da svi, a posebno obrana, nisu ginuli, a Ladić sve što su njegovi suigrači propustili fenomenalnim intervencijama pretvarao u uzdahe nizozemskih igrača i navijača”, zabilježili su večernjakovci u izvještaju objavljenom 12. srpnja 1998. godine. U kolumni “Pijetlovo čerupanje” kolega Robert Junaci piše: “Gledajući finalnu utakmicu, pomislio sam na izbornika Miroslava Blaževića i osjetio možda malu grižnju savjesti. Pa čovjek već godinama govori da smo najbolji na svijetu, ali malo je tko u to vjerovao, pa i ja sam na to gledao s podsmijehom, mislio sam da je to samo Ćirin način motiviranja igrača. No, da smo zaigrali u finalu s Brazilcima, čemu smo bili sasvim blizu, razbili bismo ih i jače i lakše nego što su to napravili Francuzi.”
Istovremeno, u domovini, kolega Dalibor Kasač “pokrivao” je obitelj Šuker koja je netremice pratila francuske majstorije svoga Davora. “I dok su u njegovu rodnom Osijeku neposredno nakon povijesne pobjede nad Nizozemskom zajedno s kišom odmah pljuštali i prijedlozi kako se dostojno odužiti ‘našem Davoru’, proglašavanjem počasnim građaninom ili nečim drugim, dotle su roditelji i sestra jednako burno proslavljali ovaj neslućeni planetarni pothvat”, piše Kasač dodajući kako su Davorovi roditelji s unucima kao i dosadašnji tijek SP-a ispratili u morskom okruženju, u obiteljskoj kući u Selcu. “Slavilo se dugo u noć, a kao i za svaku važnu utakmicu u Francuskoj, spreman i ohlađen pjenušac tekao je u potocima i miješao se s jednakim količinama suza radosnica. Pjenušac i suze, doista pravi ‘gemišt’ vrijedan svjetske bronce...”
Slavlje na ulicama hrvatskih gradova moglo je početi. Najveći doček pripremao je Zagreb. Već na aerodromu gužva je bila neopisiva, a organizacija pucala po šavovima. Središnji doček bio je na Trgu Francuske Republike. Mala pozornica jedva je izdržala, nogometaši su prolazili kroz masu, Severina je pjevala “Djevojku sa sela”, Doris Dragović “Sedam gora i sedam mora”, ali apsolutni hit tog ljeta bio je Zvone Boem s “Mare i Kate”, koji je otpjevao s Igorom Štimcem. Doček je pratio naš reporter Igor Flak, evo što je zabilježio: “Zalud su Gračanci naprezali žice svojih tamburica, zalud su se potencijalne hrvatske misice uljepšale, zalud su Zagrebačke mažoretkinje načinile svečani kordon, zalud su snage osiguranja pokušavale obavljati svoj posao, zalud svi zagrebački semafori... Kada se na nebu iznad Zagreba pojavilo nešto što je nalikovalo na zrakoplov s NJIMA, započelo je ludilo...
No, nismo sigurni da je ta riječ, ludilo, uopće dovoljna za ono što su izrežirali Zagrepčani, ali i Siščani, Karlovčani, Riječani, Zadrani, Splićani, Dubrovčani... Najprije u zagrebačkoj zračnoj luci, a potom i na Trgu Francuske Republike. Ako je na Plesu bilo pola Zagreba (a gotovo da jest), ako ih je putem od zračne luke pratila druga polovica, na trgu je vjerojatno bilo barem pola Hrvatske. Bio je to vrhunac euforije koja nas je tresla posljednjih tjedana.”
Više nismo “terra incognita”
Dan kasnije, s medaljom oko vrata, čak i bez napoleonskog držanja koje si je mogao priuštiti, Ćiro Blažević, izlazeći pred stotinjak novinara, djelovao je smireno i blaženo, naizgled na trenutke u mislima negdje drugdje, ali ne odsutno, jer je refleksno reagirao na svako pitanje i primjedbu, pišu naši izvjestitelji, dodajući kako Ćiro “ni jedan jedini put nije spomenuo svoje zasluge”. Novinare je zanimalo ima li ova pobjeda i veće značenje od sportskog. “Za nas je, za cijelu malu Hrvatsku, koja je živjela s nama sve ovo vrijeme, to velika stvar. Bili smo svjesni kakvu afirmaciju pobjeda donosi cijeloj zemlji, a ostvarili smo to na jedan, može se reći, elegantan način. I cijela momčad i dodatno Šuker kao najbolji strijelac”, kazao je Ćiro, kojeg su ponovno pitali je li ovim pothvatom potvrđena njegova stara teza da su hrvatski igrači najbolji na svijetu? “Apsolutno. Sada sam se još jednom uvjerio da je tako. Naša nadarenost i naš mentalitet u Francuskoj dobili su punu afirmaciju”, kazao je Ćiro pa potvrdio svoje riječi još otprije Svjetskog prvenstva, da će ostati “doživotni” izbornik hrvatske reprezentacije, u svom stilu: “To sam se samo šalio. Ostat ću – i dulje!”
U danima koji dolaze na stranicama Večernjaka redaju se analize i komentari. Jedan od njih potpisuje i naš izvjestitelj iz Francuske Darko Draženović. “Hrvatska više nikome neće biti ‘terra incognita’ ni ‘simpatična mala zemlja tek izišla iz rata’, nego cijenjena nogometna sila, zemlja što je krenula u svijet stopama čvrsto utisnutim u cestu budućnosti. Dijelom je već u njemu našla svoje mjesto i prije, s pomoću nogometa. Za mnoge sve je gotovo, za nas mnogo toga tek počinje.” Danas, s odmakom od dva desetljeća, komentar našeg reportera pokazao se proročkim. Dalićeva nogometna vrsta sa Svjetskog nogometnog prvenstva iz Rusije 2018. vratila se sa srebrnom medaljom, da bi prije nekoliko dana trasirala put na Europsko prvenstvo 2020. godine kamo Hrvatska – za razliku od 1998. – odlazi s titulom favorita.
treba biti iskren pa kazati da je hrvatska nogometna reprezentacija 1998. bila proizvod jugoslavenskog nogometnog sustava koji je te momke trenirao, selekcionirao i doveo do svjetskog vrha tzv. čileanci. ćiro je tu došao kao šlag na tortu a koji je također bio ugledan jugoslavenski nogometni trener.