Svrha antropologije je učiniti svijet sigurnim za različitosti među svima nama, iako je neke rituale doista teško shvatiti. Otkrića antropologa koji su proučavali odnos različitih zajednica prema smrti doista su bizarna, ali ipak zanimljiva. Od suosjećajnog kanibalizma do višesatnog razgovaranja s mrtvima i naručivanja vlastitog ubojstva, diljem svijeta ljudi se na bezbroj čudnih načina nose s boli koju uzrokuje vječni odlazak onih koje volimo.
10. Na Borneu pokojnike drže u staklenkama
Jugoistočna Azija poznata je po nadasve neobičnim pogrebnim običajima kao što je čuvanje leševa u velikim staklenkama ispred kuće. Stanovnici otoka Borneo svoje pokojnike zbrinjavaju istom metodom kojom pripremaju lokalno piće rižino vino. Baš kao i riža, tijelo mrtvaca se pere, polaže u vrt pa potom stavlja u veliku staklenku ispunjenu posebnom tekućinom koja razgrađuje tijelo. Tijekom procesa leš se raspada, a kroz cijev od bambusa ispušta se tekućina pomiješana s ostacima organa pokojnika. Antropolog Robert Hertz koji je proučavao pleme Ngajuima primijetio je da članovi obitelji, a posebno udovice, svakodnevno dolaze po tekućinu koju onda razmazuju po tijelu ili ubacuju u hranu.
9. Suosjećajni kanibalizam u amazonskim prašumama
Praksa kanibalizma stoljećima je fascinirala antropologe, povjesničare i istraživače. Iako zapadno društvo na kanibale gleda kao na necivilizirane divljake, antropolog Beth Conklin skovao je naziv 'suosjećajni kanibalizam' za ritual među plemenom Wari iz zapadne amazonske prašume. Konzumirati meso preminulog rođaka tamo se smatralo znakom poštovanja, a ukapanje preminulih bilo je neprimjereno jer je zemlja sama po sebi prljava i zagađena. Istovremeno cjelovitost tijela uzrokovala bi uznemirenost onih koji su povezani s pokojnikom jer bi i dalje razmišljali o lešu i odsutnosti osobe. Stoga jedino logično rješenje koje se nameće je pojesti pokojnika kako bi preživjeli mogli nastaviti sa svojim životima. Conklin je još jednu zanimljivu činjenicu. Pleme nije uznemirio kanibalistički ritual jedenja leša, već njegovo komadanje prije pečenja jer u tom trenutku tijelo gubi svu sličnost s osobom koju su ožalošćeni poznavali i voljeli.
8. U Japanu duhovi žene lutke
Antropolog Ellen Schattschneider otkrio je u sjevernom Japanu neobičan običaj koji datira iz Drugog svjetskog rata kada su mnogi mladići umirali prije ženidbe. Takva se sudbina tada smatrala 'lošom smrću', a vjerovalo se da su duhovi preminulih momaka nemirni i da se vraćaju progoniti svoje obitelji. Čak i danas, ako neudata djeca umru, rituali se moraju provesti kako bi se osiguralo oslobođenje njihove duše. Dakle, u ovoj situaciji brak se sklapa između duha pokojnika koji se na 'svadbi' ukazuje u obliku fotografije i duhove nevjeste koja je zapravo lutka. Fotografija pokojnika i lutka spremaju se u kutiju, a vjeruje se da će nakon ovog rituala nevjesta pratiti preminulog mladića 30 godina dok on konačno ne stigne do drugog svijeta.
7. Nebeski pogreb u mongolskim nizinama
Mongoli su dugo vremena svoje pokojnike ostavljali da se raspadaju na otvorenom, 'pod vedrim nebom'. Kada je osoba umrla, tijelo bi se prebacilo na livadu u blizini rijeke gdje će životinje i ptice što prije pojesti leš. Nekoliko mjeseci nakon 'nebeskoga pokopa', živi bi izbjegavali ta mjesta kako ne bi bili svjedočili ružnom prizoru raspadnutog tijela. Ova se tradicija održala do 1995. godine kada je zabranjena jer je socijalistička uprava smatrala da su nebeski ukopi neprimjereni u modernom i urbaniziranom društvu. Međutim, lokalno se stanovništvo opiralo novome zakonu pošto se smatra da je zemlja prepuna zlih duhova. Iako se zakon danas poštuje, groblja nikad nisu postala popularna kao u ostatku svijeta.
6. Umiranje u samoći posebno je prokletstvo u Japanu
Ponovno se vraćamo u Japan, a ovoga puta zbog fenomena muenbotokea, tj. duhova ljudi koji su umrli bez prisustva djece ili drugih živućih članova obitelji koji bi im priredili sprovod. Prema narodnom vjerovanju, ljudi 'nepovezanog duha' pate od velike društvene stigme dok su još živi pa su se posljednjih godina pojavile nove pogrebne prakse kako bi se ublažila patnja uzrokovana takvom sudbinom. Antropolog Jieun Kim pratio je živote stanovnika jedne četvrti u Yokohami, koju uglavnom naseljavaju beskućnici ili pojedinci koji bi mogli umrijeti u samoći. Tamo su osnovane udruge u kojima volonteri nadziru stanovnike kako bi se njihovi leševi nakon smrti odmah kremirali. Posmrtni ostaci zatim se stavljaju u zajedničku grobnicu, a volonteri organiziraju obred sjećanja, dopuštajući duhovima pokojnika da pronađu svoj konačni mir i dostignu status 'pretka' unatoč odsutnosti članova obitelji.
5. Višesatno razgovaranje s mrtvima u Indiji
Iako je komuniciranje s mrtvima doista upitna praksa u indijskom plemenu Sora uvažen je običaj voditi duge razgovore s duhom pokojnika putem šamana koji je u stanju transa. Antropolog Pierre Vitebski proučavao je ove seanse tijekom kojih ožalošćena rodbina svakoga dana dolazi do šamana, tj. pokojnika, kojeg ispituju zašto je umro ili što da sada čine sa svojim životom. Što se pleme više primicalo hinduističkim ili kršćanskim vjerovanjima, običaj je slabio pa se danas čak i među pripadnicima plemena ovaj ritual smatra primitivnim i praznovjernim.
4. Tijelo pokojnika izloženo u vrtu
Posljednji pozdrav od pokojnika posebno dugo traje u afričkom plemenu Lo Dagga gdje mrtvo tijelo i do nekoliko mjeseci stoji u dvorištu u posebno izrađenom okviru. Nakon što član obitelji premine starice očiste njegovo tijelo te se ono smješta u okvir koji omogućuje da članovi plemena i rođaci koji žive u daljim krajevima mogu gledati leš i oprostiti se od njega. Udovicama je strogo zabranjeno prati tijelo, a nekad i posjedovati oštre predmete nakon sprovoda kako ne bi počinile samoubojstvo i što prije se pridružile preminulom mužu u Zemlji mrtvih. Antropolog Jack Goody opisao je ovaj ritual kao izuzetno mučan za sve članove zajednice pošto su svakodnevno izloženi propadanju tijela voljene osobe.
3. Vijetnamci potkupljuju zločeste duhove
Vijetnamski rat uzrokovao je veliku patnju lokalnog stanovništva, a strah još uvijek vlada u određenim krajevima zemlje. Tzv. 'duhovi rata' sudeći po vjerovanjima mještanima i dalje bauljaju zemljom jer leševi poginulih vojnika nisu časno sahranjeni. Antropolog Heonik Kwon uočio je kako lokalno stanovništvo uspostavlja odnose s ovim duhovima, nekad ih čak tretira kao božanstva i gradi im hramove, a neki im mještani nude novac kako bi što lakše prihvatili svoje stanje 'lutajuće duše'. Vjeruje se i kako ovi nemirni duhovi često plaše djevojke ili opsjedaju tijela živih koji nakon toga obole ili umru.
2. Naručivanje smrti u Sibiru
U hladnom Sibiru članovi zajednice Chukchi jednostavno ne žele sporu i bolnu smrt pa prakticiraju običaj 'dobrovoljne smrti'. Dakle, bolesne i stare osobe zamole člana obitelji da ih ubije i skrati im muku. Običaj je prvi put zabilježen 1737. godine kada je otac zamolio sina da ga objesi jer više nije bio 'koristan'. Sin je poslušao oca, ali plan je krenuo po zlu kada je puknula greda koja je bila preslaba za njegovu težinu. Neuspješno vješanje uznemirilo je oca pa se naljutio na sina. Nakon nekoliko dana sin je uspio objesiti oca, ovoga puta s dvostrukom trakom. Iako je dobrovoljna smrt bolno i teško iskustvo za cijelu živuću obitelj, vjeruje se da ovaj čin pokojnike časno i brzo odvodi u bolji svijet gdje ih već čekaju drugi duhovi predaka. Unatoč činjenici da ruski zakon ovu praksu smatra ubojstvom, običaj se i dalje u tajnosti prakticira u zajednici Chukchija.
1. Šok toliko jak da ubija djecu
Na Baliju smrt djece (a ponekad i odraslih) često se pripisuje bizarnoj bolesti pod imenom kesambet. Smrt je tada posljedica iznenadnog straha ili šoka, uzrokovanog odvajanjem duše od tijela. Antropolog Unni Wikan dokumentirao je da se bolest može prenijeti s majke na dijete putem majčinog mlijeka 'zaraženog' iznenadnim šokom koji je doživjela majka. Nakon dojenja beba će se gušiti od plača, dobiti vrućicu i izgubiti apetit, a sve to često završava sa smrtonosnim posljedicama. Tamošnje lokalne žene pričaju da je doista teško biti majka. Nikada ne smije biti ljuta ili tužna te uvijek mora kontrolirati svoje emocije kako nikoga ne bi ubila. U vrijeme kada je Unni Wikan proučavao plemena na Baliju gotovo polovica dječjih smrti pripisana je ovom neobičnom sindromu.
