Prvih sto dana mandata hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prohujalo je – s vihorom. Prohujalo je jer se zbog njezine dinamike čini kao da je već odradila i puno dulji mandat, a s vihorom – stoga što joj je mandat počeo u nemiru i političkom kovitlacu, za što se može zahvaliti "potpori" premijera Zorana Milanovića osobno, kao i njegova stranačkog SDP-ova pogona. Za razliku od istoimenog filma, taj se vihor ne događa uzaludno, nego, pokazat će se, postaje poprište, čak i okosnica političkog sukoba dviju središnjih političkih opcija u RH.
Osim što Hrvatska prvi put ima ženu za predsjednicu, prvi put se događa i da jedan izabrani predsjednik Republike ne uspijeva ostvariti klasičnu kohabitaciju u diobi vlasti s predsjednikom Vlade. Ustvari, predsjednica Grabar-Kitarović odradila je i više od kalendarskih 100 dana od kada je službeno počeo petogodišnji mandat 19. veljače ove godine. Ona nakon pobjede na izborima nije bila u prilici, poput svojih prethodnika, mirno čekati polaganje prisege, seljenje na Pantovčak i polagano "paljenje" motora. Nakon pobjedničke noći, u kojoj je za dlaku pobijedila Ivu Josipovića morala se odmah aktivirati jer su prvi problemi došli trenutačno.
Zoran Milanović, pokazat će se ubrzo i njezin glavni politički oponent koji joj neće dati da mirno obavlja predsjedničku dužnost, odlučio je, nakon Josipovićeva neuspjeha, da se odnosi iz predizborne kampanje trebaju nastaviti. Logika je bila – ako je moj kandidat izgubio i nije dobio drugi mandat, ja ću se ponašati kao da predsjednika države i nema. Kao da ne postoji. A ako "ne postoji", onda ne postoje niti ovlasti predsjednika države. Dobar dio te taktike, istina, Milanović je već ranije isprobao i na "svom" Josipoviću, ali Kolinda Grabar-Kitarović ovdje mora proći gore, žešće – jer se opire, za razliku od Josipovića koji se pred goropadnim premijerom bio začahurio u miru Pantovčaka. Milanović je tako, nakon dolaska predsjednice, odabrao stanje svojevrsne "permanentne predizborne kampanje", a sebe usredotočio prema jedinom mu preostalom političkom cilju – pobjedi na parlamentarnim izborima.
Prema toj logici, Grabar-Kitarović se mora naći u kritičnom položaju i, budući da "ne postoji", premijer će se na nju obazirati koliko i krava na dosadnu muhu. Tako zamišljena taktika izgledno bi i uspjela da se s druge strane nije našla osobnost predsjednice, koja nikako nije pristala glumiti "muhu". I prije povratka u Hrvatsku, još iz NATO-a, slijedio ju je glas o upornoj i zahtjevnoj šefici, a po povratku svi su se ubrzo uvjerili da je "šefica" izrazito raspoložena i za pravi "muški" fajt.
Koji je, kako smo i vidjeli, počeo i prije njezinog "Tako mi Bog pomogao".
Odmah nakon izbora, Milanovićeva Sandra Petrović Jakovina pokreće pitanje je li Grabar-Kitarović uopće pobijedila jer nije skupila više od 50 posto glasova. Akcija je, naravno, propala jer se nevažeći glasovi ne mogu uzimati u obzir pri takvom proračunu. No, uoči inauguracije, Milanović koristi najavu (i grešku) Grabar-Kitarović da će se preseliti u Visoku, pa ju je pokušao odmah dovesti pred svršen čin i ne dozvoliti joj ulazak na Pantovčak. Josipović se čak pristao preseliti u tih nekoliko preostalih mu dana u Visoku pa je prijetio veliki skandal. Kada je napokon i uselila na Pantovčak, nazvala je Milanovića, ali njega je iz takta već izbacila vijest da je fra Jozo Zovko blagoslovio prostorije Ureda predsjednice.
Nakon prve prepiske s Milanovićem, gdje joj on nalaže da se pripremi, napiše popis želja, pa dođe na sjednicu Vlade ako želi, predsjednica odgovara žestoko i poručuje premijeru da dade ostavku i raspiše prijevremene izbore. Tada otprilike, na početku mandata, izgubila je na trenutak živce, jer Milanović ju je uspješno isprovocirao. Počinila je predsjednica u tih prvih sto dana još grešaka, ali, zanimljivo, vrlo se brzo počela pragmatično snalaziti i u hodu prestrojavati. Primjer snalaženja bila je njezina taktika komemoriranja Jasenovca, a još više Bleiburga, gdje jest bila pokroviteljica, ali si nakon scenarija iz Jasenovca (dolazak nekoliko dana uoči središnjeg događaja) jednostavno nije mogla dozvoliti suprotan scenarij na Bleiburgu. Te se tako, i dalje, još nije dogodilo da jedan hrvatski predsjednik nazoči središnjem događaju na Bleiburgu.
Kada je u pitanju njezina politička opredijeljenost, ona se ne bi smjela jače iskazivati, no to naravno ne znači da se riješila svog svjetonazora, niti izvorne biračke baze. Josipović je, sjetimo se, preskočio to pravilo kada se izravno uključio u kampanju protiv referenduma Udruge za obitelj (definicija braka). Takva iskakanja predsjednici se neće tolerirati, s obzirom da smo u izbornoj godini. No, sigurno je kako ona neće tek odgledati izbore. Kako je u intervjuu Večernjem listu i rekla: "Neću sudjelovati u kampanji, no ne mogu staviti na led svojih godinu dana mandata samo zato što smo u predizbornoj godini". Kako će se dalje ponašati, možda se vidi i iz afere s vojnim mimohodom. Milanović je tvrdoglavo želio vojni miting u Zagrebu i proslavu u Kninu istog dana. Tomislav Karamarko je tvrdoglavo bio protiv ideje vojnog mimohoda. A predsjednica? Pa, kompromisno je rješenje u dlaku jednako njezinom stavu. Izrečenom prije dva mjeseca.
Predsjednica je zapad a vlada balkan iz tamnih godina nakon 1945e . Nasljednici komunistickih zlocinaca isceniraju problem za problemom koji ne postoje , nedoumica i panika u kokosinjcu , nalaze se pred stampedom . Za predsjednicu samo pohvale i drugi mandat joj je siguran .