Svih šesnaest i “kusur” godina, govori mi prijatelj i “generacija” iz '48., koliko smo grijali školsku klupu mi smo imali besplatno školovanje. Pašili smo, putovali “tabanića autom” po znanje jerbo nismo imali izbora. Sa sela u grad... Bilo je to vrijeme đaka putnika. Danas se situacija obrnula i sada su profesori putnici. Iz grada na selo, putujući do radnoga mjesta i do dvjesto kilometra dnevno, sretni što su se dokopali posla nakon diplome. Baš kao što su sretne tri mlade dame, istodobno vozačice i nastavnice-profesorice.
Sretna u Vrlici
Irena Tokić je diplomirana učiteljica i na posao u Splitu čekala je nekoliko godina. A onda je Centar za rehabilitaciju iz Vrlike raspisao natječaj u kojemu se tražio defektolog...
– Poslala sam zamolbu i diplomu – veli Irena – i bila sam primljena. Evo, već godinu i mjesec dana putujem gotovo dvije stotine kilometara do Vrlike i natrag do Splita svakoga dana. Presretna što sam se zaposlila. Istina, u početku mi je bilo teško, no ubrzo sam se na sve sviknula. Da mi se sada ponudi posao u Splitu, ja ga ne bih prihvatila. Tu mi je prelijepo, tu sam potpuno našla sebe i ništa mi nije teško, makar mi je život u automobilu svakoga dana na kocki. A prijateljice i kolegice mi se čude, kažu da bi mi bolje bilo u Splitu – prodavati cipele! Ali ja nisam studirala e da bih u nekoga gazde cipele prodavala.
Satnica u tri škole
– I ja svakoga dana prijeđem dvjesto kilometra zbog posla – kaže nastavnica glazbene kulture Marija Marinković – jer živim u Splitu, a radim u osnovnim školama u Svibu, Aržanu i Studencima. Da bih napunila satnicu, predajem u tri škole... I tako već punih sedam godina, a za to vrijeme više sam potrošila na amortizaciju automobila nego na sebe. Stoga ja i velim da su naše plaće, plaće putnika nastavnika i profesora, upola manje nego u kolega i kolegica koji ne putuju jer su nam troškovi dvostruko veći. Inače, meni je bio izazov gore raditi od samoga početka. Planinske škole su prava božanska idila: ložiš peć, snijeg pada, djeca oko tebe... I veći mi je izazov glazbeno obrazovati djecu na selu nego u gradu. To mi je zadovoljstvo, novac u ovom poslu to zasigurno nije.
Gospa Marija devet je godina posao tražila u Splitu, no nije ga našla. Posao koji radi kao nastavnica putnica jako voli, kaže, i više nego profesionalno pjevanje. A od njega je, od pjevanja, jedno vrijeme živjela: pjevala je u grupi More s Meri Cetinić i Jasminom Stavrosom, nakon toga je godinu dana bila vokal grupe Magazin, prije Ljiljane Nikolovske, a poslije prateći vokal mnogim estradnim zvijezdama, pa i Miši Mati Kovaču.
Na granici
– Moji prioriteti su bili obitelj i diploma – govori Marija – pa sam se odlučila za djecu i prosvjetu. Na pjevačku karijeru imam lijepa sjećanja i jedan snimljeni album i još rado slušanu pjesmu More. Splitska riva mi uopće ne nedostaje.
Šetnje splitskom rivom i ispijanje kave na njoj dok je čekala zaposlenje putovanjem je zamijenila i mlađahna profesorica engleskog jezika i književnosti te povjesničarka umjetnosti Ivana Krce. Poslije višegodišnjih zamjena po srednjim i osnovnim splitskim školam, prije godinu dana ponuđeno joj je stalno radno mjesto u Aržanu, u planinskoj školi tik uz granicu s Bosnom i Hercegovinom kod Kamenskog. Veli – otišla je, vidjela i prihvatila.
– I svakoga dana prevaljujem sto pedeset kilometara – govori profesorica Ivana – posao kao posao uopće nije problem, no problem je vožnja automobilom. Posebice zimi kad padne snijeg i kad se sve sledi. Planina je to, a ralice ne čiste lokalne ceste. No brzo sam se navinula na traktore, ovce i krave na cesti, no još se nikako ne mogu sviknuti na luđake s autom na cesti. Na kraju, jasno mi je da posao više nikoga ne čeka, za poslom valja hoditi. A ove tri dame ne da hod, nego – muški jure.
