Na Banovini ljudi već polako gube živce. Vidjelo se to na primjeru Siščanina koji je ušao u prostore izmještene županijske uprave, zaprijetio bombom (koju ipak nije imao), jer je htio porazgovarati sa županom Ivom Žinićem o dosad učinjenom u raspodjeli pomoći nakon potresa. Gotovo istodobno Petrinjci okružuju svoga gradonačelnika zahtijevajući građu za popravak svojih domova, na internetu se i dalje pojavljuju priče o obiteljima koje, dva i pol mjeseca nakon potresa, i dalje čekaju stambene kontejnere, a o obnovi se i ne govori.
Petrinja još nije odredila kriterije kako će podijeliti tu građu, a ljudi žele sami popraviti što mogu. Skupljaju se zahtjevi za obnovu i rušenje, i to je to. Ne postoji 2. program mjera koji će propisati kako će izgledati ta obnova, rušenje, gradnja...
Ne postoji taj ključni dokument da se može ići dalje dva i pol mjeseca od petrinjskog i gotovo 12 mjeseci od zagrebačkog potresa. Primljeno je gotovo 4000 zahtjeva za obnovu, a nijedan zahtjev za obnovu na temelju Zakona o obnovi nije još došao u Fond za obnovu, koji bi trebao provoditi javnu nabavu za izvođače radova. Svi čekaju obradu u Ministarstvu graditeljstva. Jučer je potpredsjednik Vlade Tomo Medved najavio javni poziv za obnovu oštećenih dimnjaka na Banovini.
“Postoji 20 tisuća dimnjaka koje je potrebno žurno skinuti kako bi se mogli koristiti objekti kojima je samo dimnjak razlog za zabranu korištenja”, kaže Medved, a komentari ljutitih Petrinjaca na forumima jasno pokazuju da su ti dimnjaci kod mnogih sanirani davno, jer bi u dva i pol mjeseca nastale goleme dodatne štete na njihovoj imovini. “Sanirali smo dimnjak odmah, kupili inoks-dimnjak o vlastitom trošku. Rekli ste da čuvamo račune i da će nam refundirati, a sada moramo napraviti neki elaborat i račun nije dovoljan. Samo novi troškovi”, poručuje mu jedna ljutita Petrinjka na Facebooku. S potresom pogođenog područja službeni podaci pokazuju da je do sada 2861 osoba napustila domove, a ako se nastavi ovako, bit će ih još. Administracija je prespora, a život ne može čekati.
Do sada su stanovnici ovih krajeva bili strpljivi, živjeli su i prije potresa bez interneta i struje u 21. stoljeću na 50-ak kilometara od Zagreba, a sada su i bez krova nad glavom.
Glavno da u Zagrebu, godinu dana nakon potresa, nitko ne gubi živce.