Nikada nije ugodno doći u zatvor, pa čak ni onda kad idete na izazovan novinarski zadatak kao što je posjet Branimiru Glavašu i razgovor s njim u mostarskom zatvoru. Morali smo proći detaljnu proceduru koja je neugodan uvod u taj nestvaran i turoban svijet. Iza metalnih ulaznih vrata, koja zlokobno škripe dok se otvaraju, mene i kolegu fotoreportera rutinirano dočekuje stražar. Nije neljubazan, ali nema ni osmijeha. Ima samo onu nezainteresiranost koja je tako karakteristična za ljude koji ne vole svoj posao. Takva nezainteresiranost za posao uvijek mi ide na živce, ali ovaj put imam razumijevanja.
Sve izgleda nekako hladno. Ulazimo u omalenu prostoriju u kojoj nas dočekuje još jedan stražar. Obavlja detaljan pregled onog što nosimo i traži da u toj sobici ostavimo mobitele i osobne iskaznice. I on je suzdržan i nezainteresiran. Zatim nas jedan od stražara vodi u sobu za sastanke koja izgleda kao jeftino preuređena sala u nekoj provincijskoj gostionici. Soba nije ni stara, ni prljava, ni neugledna, ali u njoj se čovjek osjeća izgubljeno, napušteno i nelagodno. Jedina veza s vanjskim svijetom jest automat za piće i slatkiše koji zauzima središnju poziciju. Netko je i u ovoj zatvorskoj “gostionici” osjetio dobru tržišnu priliku.
Zatvorska soba za posjete nešto je veća od školske učionice, ima nekoliko stolova i stolica, a na zidovima sam vidio samo grb Bosne i Hercegovine i nekoliko kamera koje snimaju i prate sve što se događa. Sada na nas “motri” novi policajac koji nas je preuzeo kada smo ušli. Tvrdi da nas kamere samo snimaju, ali da ne mogu čuti razgovor. Nisam siguran. Prije bih rekao da je nekoliko tajnih službi instaliralo svoje bube kako bi, za svaki slučaj, imali sve pod kontrolom. U mostarskom su zatvoru na izdržavanju kazne, osim klasičnih kriminalaca, i osuđenici za ratne zločine iz svih triju naroda u BiH.
Dok čekamo dolazak generala, kako Glavaša oslovljavaju zatvorski stražari i zatvorenici, moramo riješiti novi problem koji je iznenada iskrsnuo. Dobili smo zapovijed da vratimo diktafon i fotoaparat u sobu gdje smo ostavili mobitele. Na našoj “propusnici” za posjet navodno nigdje ne piše da ih možemo imati tijekom razgovora s Glavašem. A ovdje mora biti sve po propisima. Sugestivnom gestikulacijom i tonom koji ne trpi nikakve prigovore stražar nam objašnjava kako sve mora biti izričito navedeno.
– Nema ništa neodređeno. Sve mora biti jasno napisano i objašnjeno – kaže čuvar i odmah dodaje da je ovo Balkan koji je zbog takvog “javašluka” i neodgovornog odnosa prema poslu počeo mrziti. Žalostan je što se nitko ne želi riješiti starih navika. Dok čekamo Glavašev dolazak i rješenje viših zatvorskih instancija o tome hoćemo li ipak moći snimati i fotografirati, stražar drži svoj monolog. Već dvadeset godina radi u zatvoru koji se, zanimljivo, nalazi u samom središtu grada. Za vrijeme rata između Hrvata i Bošnjaka linija razdvajanja bila je u blizini zatvora. Stražar se žali na političare i sa sjetom govori o boljim vremenima u bivšoj državi. .
– Svi bi se vratili u onu sigurnosti i slobodu – kaže. Objašnjava da je mostarski zatvor manji i s nešto blažim režimom od zeničkog, ali da je problem što u ovom zatvoru nema nikakvih sadržaja. Zatvorenici ne mogu raditi niti se baviti sportom. Teško je ubiti vrijeme. Ako se dobro ponašaju, mogu relativno često izlaziti van. Ovdje je ipak režim nešto blaži jer je riječ o poluotvorenom tipu zatvora. Ulazi drugi stražar i kaže da ipak možemo unijeti fotoaparat i diktafon.
Ne gori za dan ili dva
Tako sam desetak minuta čavrljao sa stražarom dok nam se nije pridružio Branimir Glavaš. Došao je u trenirci, nekoj crnoj jakni i sa šeširom na glavi. Izgleda umorno i ispijeno. Iako se trudi ostaviti dojam vedre i optimistične osobe, ne može sakriti da je zatvor ostavio tragove. Već je više od pet godina po raznim pritvorima i zatvorima, a gotovo deset godina suočen je s ozbiljnim optužbama za ratne zločine. Sve do odluke Ustavnog suda, koji je ukinuo pravomoćnu presudu, Glavaš je formalno bio ratni zločinac. I to je stigma s kojom se ne može pomiriti. I sada, kao i uvijek dosad, tvrdi da je nevin. Više bi volio ostati još pet godina u zatvoru a da iz njega iziđe čist kao njegovi suborci Gotovina i Čermak, nego da sada iziđe na slobodu s presudom da je ratni zločinac. Razgovarali smo u petak poslijepodne kada je Glavaš po nekim najavama već trebao biti na slobodi, ali je očito zapelo kod suca u Sarajevu koji je trebao samo formalizirati odluku hrvatskog Ustavnog suda. Glavaš nije bio razočaran što nije mogao otići u svoju kuću u Drinovcima koju je sagradio prije pet godina kada je iz Hrvatske pobjegao u BiH. Tamo su rođeni i živjeli njegovi roditelji prije nego što su se preselili u Osijek.
– Čekam svaki čas, ne gori za dan ili dva – kaže Glavaš i otkriva mi da se već počeo pakirati. Njegov vjerni suradnik, saborski zastupnik Ivan Drmić već je većinu stvari odnio u Drinovce, a Glavašu je u zatvoru ostao još samo jedan kofer.
Ustavnom sudu trebalo je četiri godine, četiri mjeseca i deset dana da riješi njegov predmet. Ništa se nije događalo četiri godine i tri mjeseca, a onda su suci počeli raditi kao Titov udarnik Alija Sirotanović. Nekako su se posebno aktivirali u predizborno vrijeme. Pojavili su se napisi u medijima da su suci, što je nezabilježeno u ustavnopravnoj praksi, radili i subotom. I to baš u predizbornu subotu. Odmah su počela nagađanja koja nisu posve bez osnova. Neki čak tvrde da su se o svemu bili dogovorili Ivo Josipović i Glavaš. Navodno HDSSB zbog toga nije, što bi bilo prirodno, podržao Kolindu Grabar-Kitarović, nego je prepustio svojim simpatizerima da sami odluče. Na terenu su čak agitirali za Josipovića. Po toj teoriji Ivo Josipović je preko svojih veza treba malo pogurati Glavaševe stvari na Ustavnom sudu. Ivo Josipović ima “stanovite veze” na Ustavnom sudu, ali je opet teško povjerovati da je mogao izlobirati jednoglasnu odluku. Za takvu akciju bila je potrebna pomoć Vladimir Šeksa koji također “dobro poznaje” neke ustavne suce, a ne treba zanemariti ni činjenicu da je predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec iz Osijeka. Tajming je najveći problem ove odluke koja je pogodna za razna tumačenja. Glavaš niječe bilo kakvu teoriju o široj “društveno-političkoj akciji” njegova spašavanja iz kazamata u zamjenu za glasove na izborima. Pita se, zar bi mu netko trebao pomagati nakon što je Ustavni sud čekao gotovo četiri i pol godine da riješi njegov predmet. Probijeni su svi rokovi i povrijeđena mnoga prava na suđenje u razumnom roku.
– Nitko mi nije ništa pomagao niti ičiju pomoć očekujem i trebam – kaže Glavaš. Dok je s nekim moćnicima imao odnose poput klackalice, pune uspona i padova, neke ratne sjekire ostale su zauvijek nezakopane. Evo, s Vladimirom Šeksom, kojemu je svojedobno bio desna ruka, ne razgovara gotovo deset godina. Glavaš ga je nazvao noć prije nego što ga je Sanader izbacio iz stranke, a Šeks mu je rekao da je na sastanku i da će mu se javiti. Deset dugih godina putuje taj poziv. Možda ga Šeks još nije uspio identificirati i locirati. Nije oprostio ni Sanaderu, a u lošim je odnosima i s Tomislavom Karamarkom za kojeg kaže da je otvoreno sudjelovao u njegovu progonu. Što misli o pobjedi Kolinde Grabar-Kitarović?
– Osobno protiv Kolinde nemam ništa. Nemam ništa ni protiv HDZ-a, ali s Karamarkom se nisu izgladili odnosi i teško da će se izgladiti jer je on direktno sudjelovao u mom progonu – tvrdi Glavaš. Nije tajna da njegov HDSSB ima bolje kontakte s glavnim tajnikom HDZ-a Milijanom Brkićem Vasom. U zagrebačkim kafićima moglo se vidjeti neke saborske zastupnike HDSSB-a, među kojima je bio i Ivan Drmić, kako ugodno čavrljaju s Brkićem. Glavaš tvrdi da su se nekoliko puta nešto dogovorili HDZ-om, ali da ih je prevario.
Konobar - srpski vojnik
Ali situacija s Ivom Josipovićem bila je ipak nešto drugo. Medijima nije promaknuo “slučajan” susret Glavaševa sina Filipa i Ive Josipovića neposredno prije drugog kruga predsjedničkih izbora. Josipović mu je čestitao na prinovi, a to su sve lijepo zabilježile i TV kamere. Bio je to svojevrstan poziv HDSSB-ovcima da glasaju za Josipovića. Glavaš odrešito tvrdi da to nema nikakve veze. “To su apsolutne gluposti i špekulacije.”
Dok razgovaramo, u prostoriju za primanje posjeta ulazi čovjek u trenirci i pita nas što ćemo popiti. Ljubazan je koliko god je to moguće u zatvoru. Glavaša oslovljava s generale. Naručujemo piće, a Glavaš nam je, kada je “konobar” otišao, otkrio da je riječ o pripadniku vojske Republike Srpske koji služi kaznu od 14 godina zatvora. Osuđen je zbog zločina nad muslimanima negdje u okolici Prijedora. Navodno je tako “malu” kaznu dobio zato što se nagodio sa tužiteljstvom. Koliku bi tek kaznu dobio da se nije nagodio?
– On vam je srpski vojnik, ali se jako dobro slažemo – kazao Glavaš. Uto se vratio naš “konobar” i izvijestio Glavaša da je čuo na vijestima da je Hrvatska raspisala tjeralicu za njim. Konobar nas je uljudno pozdravio i otišao s usiljenim osmijehom.
Raspisivanje tjeralice Glavaš tumači kao veliku “nervozu i raspamećenost” koja je zavladala u pravosudnim i političkim krugovima u Hrvatskoj.
– Još nisam ni izišao iz zatvora, a oni su već raspisali tjeralicu. Trebali su barem sačekati da iziđem iz zatvora – kaže Glavaš. Stoga će najvjerojatnije neko vrijeme po izlasku na slobodu ostati u Drinovcima. Snimit će situaciju i tek onda krenuti u akciju.
Sada će ponovno Vrhovni sud raspravljati o njegovoj presudi. Glavaš kaže da će otići na ročište u Hrvatsku ako bude zakazana rasprava, pa makar ga i uhitili. Jako mu je stalo da iziđe iz zatvora bez stigme osuđenog ratnog zločinca. Nada se da će Vrhovni sud potpuno poništiti presudu i sve vratiti na početak. Glavaš ne želi previše govoriti o sudskom procesu jer zna da mu predstoji duga pravosudna borba. Od boravka u zatvoru teže mu pada činjenica što ga je hrvatska država, kako kaže, nevinoga osudila. I sada na scenu stupa onaj neobuzdani ekscentrik Glavaš. Podiže ton i rastavlja riječi na slogove. Kao da je ubacio u neku petu brzinu. Tvrdi da u sudskim dokumentima postoji puno ime i prezime čovjeka koji je kriv za ubojstva za koja je on osuđen. Otkriva mi da je Ustavni sud u obrazloženje svoje odluke napisao da se zbog pijeteta prema žrtvama koje su stradale više ne može govoriti o “Garaži” i “Selotejpu”, nego da ih se označava kao Ljeto ‘91. i Zima ‘91. Glavaš ponavlja da su mu sve to skuhali Vladimir Šeks i Ivo Sanader zato što im se suprotstavio. Sada ima informacije da je postojao prijedlog da ga se diskreditira kao gospodarskog kriminalca, ali je prevladala struja koja ga je htjela “srediti” na ratnom zločinu.
Glavaš ima zanimljivu povijest sukoba sa Stipom Mesićem, ali su u posljednje vrijeme izgladili odnose. Čak je bilo napisa u medijima da ga je Mesić pokušao izvući iz zatvora. Glavaš se sa svima može pomiriti, ali ne s HDZ-ovcima.
FOTO: Zoran Grizelj
– U kasnijim fazama čovjek prašta. Ti koji su na vlasti u HDZ-u su privremeni. Kako im istječu mandati, tako nestaju. Ubijaju svoje vladare kao Srbi – zajedljiv je Glavaš.
Čovjek se navikne na sve, pa tako i na zatvor. Glavaš kaže da mu je uvijek bilo najteže kada je vidio da nešto ne štima u Osijeku, a on ne može ništa napraviti. Nema ništa dobro reći za sadašnjeg gradonačelnika Osijeka Ivicu Vrkića. U šali kaže kako su sada, kada više nema njega, štakori izišli iz rupa. Govori i o svojim iskustvima u zloglasnom zeničkom zatvoru. Tamo je zaista opasno, ali on nije imao problema.
– To je stvarno zatvor kao iz filmova. Ima 850 zatvorenika, čuva se mitraljezima, dobijete onu šarenu uniformu. Što se tiče mog boravka tamo, ne mogu se požaliti da su bili nekorektni. Dapače. Ne možete zamisliti da dođe osam HDSSB-ovaca u Zenicu, da se družimo osam sati i da tamo imamo predsjedništvo stranke – kaže Glavaš i prepričava anegdotu iz zatvora. Jednom mu je jedan stražar, dok ga je pregledavao nakon posjeta, rekao da nitko u povijesti zeničkog zatvora nije imao tretman kao on. Mostarski zatvor također je mjesto gdje se krojila politika HDSSB-a. U sobi u kojoj sam razgovarao s Glavašem održavale su se sjednice predsjedništva stranke. Trajale su po nekoliko sati. Ne treba ni reći tko je na tim sjednicama vodio glavnu riječ. Nisu samo Glavaševi politički suradnici dolazili u Mostar. Dugačak je popis posjetitelja. Glavaš imao pravo na četiri redovna i četiri izvanredna posjeta. I uvijek je sve bukirano.
Zdravko Mamić posjetio ga je jednom u Zenici i više puta u Mostaru. Znaju se dugo, a Mamić mu nije zaboravio kako mu je sredinom devedesetih, kada je bio u nemilosti Franje Tuđmana, ponudio mjesto u NK Osijeku. Javnost zna da je kod njega bila i Željka Markić. Glavaš nam je otkrio “tajnu” – da su jednom navratili Milijan Brkić i Vice Vukojević. Još je duži popis onih koji su s njim razgovarali telefonom. U prvom redu zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, generali Ante Gotovina i Mladen Markač. Znao je nazvati i Milan Kujundžić.
Kada iziđe iz zatvora, Glavaš se više ne kani baviti politikom. Pomoći će mladoj gardi savjetima, ali neće se miješati u operativne poslove. Uvjeren je da je mladi Vulin dobro rješenje, ali da mu treba malo vremena da stekne rutinu. Njegov sin Filip nije previše politički aktivan. Glavaš će mu savjetovati da mu politika ne bude izbor.
Uvjerava me da Vladimir Šišljagić nije smijenjen i kažnjen zbog loših rezultata. Navodno je riječ o redovnoj smjeni generacija koja je u HDSSB-u prošla prilično bezbolno. U drugim strankama, kaže, dolazi do raskola i izbacivanja.
Bilješke za knjigu
Zanimljivo je da je Glavašu u posjetu bio Vice Vukojević koji je jedan od najvećih oponenata udbašu Josipu Perkoviću. Manje je poznato da je Glavaš bio u dobrim odnosima s Perkovićem.
– Znam da su oni u napetim odnosima. Govorio sam Vici da prestane loviti vještice. Ne znam što je Perković radio do 1990. godine i što je istina, a što nije. Znam da je bio u Udbi – kaže Glavaš.
Otkriva da se Ivo Josipović samo pretvarao da želi izručenje Josipa Pekovića i Zdravka Mustača Njemačkoj, a zapravo je sve učinio da ih se ne izruči. Zapravo je htio da prljavi posao vezan za promjenu Ustava obavi HDSSB. Kada je Glavaš shvatio kamo vodi ta igra, nazvao je iz zatvora Šišljagića i zapovjedio mu da odustane od ustavnih promjena koje su zapravo bile manevar da se spase Mustač i Perković.
– Josipović ne mora reći da je protiv njihova izručenja. To je jasno kao suza. Tata Ante bio je predsjednik ideološke komisije (Saveza komunista, op. a.) koja je donosila važne odluke – kaže. Glavaš je vodio bilješke iz zatvora i sa suđenja pa ima dovoljno materijala za knjigu. Slične bilješke vodio je i sredinom devedesetih.
Razgovarao sam s Glavašem više od sat vremena. Kaže da ovih sat vremena nije ništa u odnosu na sjednice predsjedništva HDSSB-a koje su trajale po nekoliko sati. Nisam ga pitao otkuda mu takav autoritet kod stranačkih kolega koji ga slušaju kao dijete stroga oca. Pozdravljamo se. Glavaš odlazi u svoj zatvorsku sobu, a mi prema izlazu. Sada nas je u sobi gdje smo ostavili mobitele dočekala mlada policajka. Izgleda da joj zatvorski posao još nije oduzeo životnu radost. Ispratila nas je s osmijehom. To je bio jedini životan osmijeh koji sam vidio u zatvoru.
>> Je li dolazak u Hrvatsku rizik za Glavaša?
u BiH Hrvati imaju pravo glasa na izborima u RH ali ih se ne može uhititi za kršenje zakona u RH , koja glupost , ako ne podliježu zakonima RH onda nemaju niti pravo glasovanja za RH , ili za njih Ustav RH vrijedi samo u onom dijelu koji njima odgovara jer prema Ustavu svi imamo ista prava a oni veča od nas u RH