Roditelji djeci često znaju reći da pospreme nered koji su napravila zato što nitko nije dužan raditi to umjesto njih. Nakon 15 godina američkog ratnog avanturizma neki dijelovi svijeta u takvom su neredu da je pospremanje postalo nemoguća misija. Tim više jer neuredna djeca dižu ruke od svega i bezobrazno poručuju da taj nered više nije njihov problem. Tako je reagirala i predsjednička kandidatkinja demokrata Hillary Clinton na sučeljavanju održanom prije desetak dana ustvrdivši kako rat u Siriji, Iraku i Afganistanu nije više njihov rat. To je bilo samo nekoliko dana prije napada u Parizu koji su toliko toga promijenili u Europi, na Bliskom istoku, ali i u SAD-u, i to u jako nezgodno vrijeme – u predizbornoj godini.
Kako je Hillary jedina kandidatkinja iz obiju stranaka koja je obnašala visoku funkciju vezanu izravno za vanjsku politiku, mnogi će zaključiti da je upravo to njena najjača točka. No to nije točno. Štoviše, neki ugledni američki politički komentatori tvrde da je ona bila državna tajnica koja je najviše putovala, a najmanje toga postigla pa je smatraju jednom od najneuspješnijih na tome poslu. I sama se jasno sjećam njenih dosta ispraznih izjava u trenucima kriza na koje je SAD morao energičnije reagirati, a ne priopćenjima punih ispraznih fraza. Uz to ona je najviše zaslužna za sudjelovanje SAD-a u rušenju libijskog vođe Gadafija, ali i za program naoružavanja i obuke umjerene sirijske oporbe. Obje odluke, koje su se u prvi tren činile dobrima, dovele su do kaosa na terenu koji je dao značajan doprinos napadima u Parizu.
Tijekom svoje kampanje Clinton se u pogledu vanjske politike i ratovanja dosta čvrsto držala Baracka Obame i njegove politike, osobito one koja se izravno tiče rata u Siriji i Iraku i ISIL-a. On je nakon osvajanja drugog predsjedničkog mandata kazao da je za njegovu zemlju razdoblje ratovanja po svijetu zaključeno. Hillary je iza toga stajala i to je više-manje dobro funkcioniralo sve do napada u Parizu. Od toga trenutka ona se našla na jako skliskom terenu zato što je vanjskopolitička agenda isplivala u prvi plan, ali i zato što je postalo jasno da je Obama ipak podcijenio ISIL i njegovu sposobnost da na vrlo nezgodan način ugrozi Europu, ali i nacionalnu sigurnost SAD-a. Ona je kao i Obama čvrsto stajala iza odluke o zračnim napadima na kalifat koji su se pokazali neučinkovitima.
I nakon prizora s pariških ulica Obama nije odustao od svoga poslijeizbornog obećanja da američka čizma više neće ratovati na tuđoj zemlji, što je ostavilo loš dojam na njegove europske partnere, prvenstveno Francusku. Ni Hillary nije glasna zato što još nije načistu želi li se u kampanji distancirati od Obamine relativno “mekane” politike prema ISIL-u.
Ako i krene u priču o beskompromisnom obračunu s ISIL-om, proći će više od godine dana prije nego što ona tu svoju politiku bude u poziciji operacionalizirati. A to je za trenutačnu situaciju previše vremena. U tu prazninu već je uletio Putin. Ako on uspije raščistiti nered koji je SAD napravio, Hillary će možda postati predsjednica jedne sasvim drugačije Amerike, one koja sama sebe više neće moći nazivati jedinom velesilom.
