Prije nekoliko tjedana posudila sam laptop prijateljici koja je upravo u to vrijeme razmišljala o tome da nabavi mačku. Kad mi je vratila laptop, još danima dobivala sam reklame za mačju hranu, pijesak i proizvode za njegu mačje dlake.
Nakon što smo u početku svi bili začuđeni kako naši uređaji znaju našu najdražu vrstu sladoleda, uskoro smo se tome prilagodili i to gotovo prihvatili, u vrlo milenijalski taštom duhu, da je “naš” internet personaliziran i brine se o našim potrebama.
Afera s Cambridge Analyticom pokazala je razmjere te intruzije društvenih mreža u naše živote i prisutnost online, iako je potpuno jasno da kompanija vrijedna više od 500 milijardi dolara profit nije ostvarila na besplatnom članstvu ili inspiracijskim citatima na profilima, ali ni nasumce proslijeđenom sadržaju u obliku reklama. Legalno djelovanje Cambridge Analytice je dokaz da oni koji se bave zaštitom privatnosti nisu sigurni do koje razine se prikupljene informacije o korisnicima mogu koristiti te da, po tko zna koji put, pravna regulativa uvelike kaska za tehnologijom.
Mailovi s naslovom GDPR u posljednje vrijeme preplavili su sandučiće zbog pokušaja Europske unije da uvede regulative koje bi korisnicima pružile veću moć pri biranju i restrikciji sadržaja koji im se nude. Većini nas te notifikacije bile su samo podsjetnik na “newsletter” i programe za koje smo zaboravili i da postoje. Kao što ne čitamo ni sitna slova ispod Uvjeta korištenja, tako ni te odrednice nećemo čitati, samo ćemo kroz njih “scrollati” toliko da dođemo do dijela gdje ih prihvaćamo. Trenutačna afera zbog privatnosti – koja svakako nije prva, ali prva pokazuje nove mogućnosti u digitalno doba – potaknula je ljude diljem svijeta da uđu u dostupne podatke Facebooka i Googlea kako bi vidjeli informacije o sebi.
Deseci gigabajta informacija o svakoj pretrazi, kupnji, interakciji – sve je zabilježeno i proslijeđeno “outletima” koji temeljem tih informacija kanaliziraju određen sadržaj prema našim profilima. Dok s jedne strane tražimo transparentnost u djelovanju, istodobno privatnost shvaćamo kao jedno od naših temeljnih prava. Granica između jednog i drugog nije jasna, a u svojim nijansama otvorena je koliko interpretacijama toliko i opravdanjima. Većina će se složiti da treba postojati nadzor nad online aktivnostima određenih skupina koje smatramo opasnima poput terorista, seksualnih prijestupnika ili kriminalaca, ali istodobno ne bismo dijelili vlastite informacije pod izlikom prava na privatnost. Privatnost nije implicitna, koliko god nas pokušavali u to uvjeriti i uz najiskrenije pokušaje, nemoguće je imati alate za nadzor, a da ne budu iskorišteni i u druge svrhe osim nacionalne sigurnosti.
Opasnost stoga nije u skupljanju informacija o mačkama (i ostalom) koje će nam se vratiti u obliku iritantnih reklama, već u mogućnosti da do tih informacija sad mogu doći i oni čiji su ciljevi puno mračniji.
Kanadski premijer hit je na internetu, tijekom govora ispala mu je umjetna obrva?
