U rijekama sirijskih izbjeglica koje preplavljuju Europu vidi se pravo etničko šarenilo njihove domovine. Druzi, kršćani, Kurdi, suniti, šijiti... pobjegli su od rata kojemu se ne nazire rasplet. Među svim tim izbjeglicama najmanje je alavita, pripadnika ezoterične i mistične muslimanske zajednice. Mnogi muslimani ne smatraju ih sljedbenicima islama, dok sami alaviti za sebe kažu da su baš oni originalna bit islama. Doduše, priznaju da je njihova religija sinteza islamskog sufizma, kršćanstva, zoroastrizma i šamanizma, ali u tome vide svu ljepotu svoje religije.
Alaviti su ostali u Siriji jer još uvijek imaju zaštitu predsjednika Bashara al-Assada koji je i sam pripadnik njihove manjinske sljedbe. Iako ih je u Siriji samo 12 posto, oni uglavnom čine režimsku vojsku. Smatraju da će se Sirija ionako raspasti i da oni moraju dobiti svoju državu, sličnu onoj kakvu su imali između dva svjetska rata kad je Sirija bila pod francuskom upravom. Odu li, alavita će zauvijek nestati, smatraju.
U Siriji, u kojoj ih je oko dva milijuna, žive u priobalnom području. Najveće je mjesto Latakija, luka u kojoj Rusija ima jedinu vojnu bazu na Mediteranu. U njihovoj regiji rata gotovo i nema, ali njihovi mladići u Assadovoj vojsci ginu diljem Sirije. Žive na homogenom području koje se prostire duž cijele sirijske obale, ali i na jugu Turske te na sjeveru Libanona.
Božansko trojstvo
U Turskoj ih živi nešto više od pola milijuna (često ih brkaju s turskim alevitima kojih je puno više). U Libanonu su uglavnom koncentrirani oko grada Tripolija i tu ih živi 120.000. Jedna mala skupina živi i na Golanskoj visoravni, a izvan toga ih u nešto većem broju ima samo u – Australiji.
Alaviti su rezultat razvoja islama na brojne teološke i društvene forme, gdje osnovni sukob leži u različitim interpretacijama naslijeđa proroka Muhameda. Poslije njegove smrti islam se podijelio u dvije osnovne frakcije – brojniju sunitsku i manjinsku šijitsku. Alaviti su nastali kao nastavak unutarnjih sporova među šijitima. Naziv su dobili po Aliju, prvom muškom nasljedniku proroka Muhameda. No više je verzija priče o njihovu porijeklu – od one da su potekli od drevnih bliskoistočnih naroda kao što su Kanaanci i Hetiti do toga da su se doselili s iračke planine Sinjab (poznate po Jezidima koje su odande protjerali pripadnici zločinačkog ISIL-a). Kao utemeljitelj alavitske sljedbe spominje se Al-Khasibi koji je živio u Alepu, a nakon što je umro 969. godine, naslijedio ga je njegov učenik Al-Tabarani i odselio se u Latakiju.
Zbog stalnog progona alaviti nastoje prikriti svoja uvjerenja pa su neka načela tajna i poznata samo nekolicini odabranih. Stoga ih mnogi smatraju mističnom sektom. Njihova se teologija temelji na Božanskom trojstvu, odnosno na tri izvorišta iz jednoga Boga: vrhovni je aspekt Esencija, a druga su dva izvorišta Ime i Vrata. Upravo se te tri emanacije manifestiraju u ljudskim oblicima kroz nekoliko povijesnih ciklusa. Iz posljednjeg ciklusa iznjedrili su Muhamedova potomka Alija kao Esenciju, samog proroka Muhameda kao Ime te Salmana Perzijskog (pratitelja Muhameda) kao Vrata, pa je njihova religija sažeta u formuli: "Obraćam se Vratima, klanjam se pred Imenom, obožavam Esenciju".
Alaviti drže da su izvorno bili zvijezde, odnosno božanska svjetla, ali da su zbog neposluha izbačeni s Neba. Stoga moraju proći ovu zemaljsku reinkarnaciju, a na Nebo se mogu vratiti i kao kršćani. Kao mistična sljedba imaju i brojne tajnovite prakse, poput posvećenja vina, obred samo za muškarce, pokapanje mrtvih u sarkofage iznad zemlje... Često djeci daju kršćanska imena, slave i neke kršćanske blagdane poput Božića, Sveta tri kralja, a štuju i Mariju Magdalenu.
Šijiti su ih priznali, više iz političkih nego vjerskih razloga, naročito im godi priznanje iranskog vjerskog i političkog vođe Homeinija. Jednako tako ih je, u interesu arapskog nacionalizma, priznao i veliki muftija Jeruzalema Muhamed Amin al-Huseini i izdao fetvu priznajući ih kao dio muslimanske zajednice. No salafisti i brojni drugi islamski učenjaci, kao što su Al-Gazali, drže ih poganima.
Križari ih poštedjeli
Kad su križari ušli u Siriju 1097., ubili su mnogo alavita, no kad su zaključili da oni nisu islamska sekta, poštedjeli su ih. Otomansko Carstvo pokušalo ih je prevesti na sunitski islam, ali im nije uspjelo. Alaviti su za doba njihove vladavine bili jako siromašni, a ni pred sudom nije im se priznavalo svjedočenje. Tek nakon 1. svjetskog rata, kad su Sirija i Libanon dodijeljeni Francuskoj na upravu, alaviti s vremenom dolaze na svoje i dobivaju alavitsku državu.
Potpuni su uspon doživjeli dolaskom Hafeza al-Assada na vlast 1970., pilota koji je rođen u siromašnoj obitelji i koji je kao tinejdžer postao član ljevičarske basističke stranke. On je ženama zajamčio jednaka prava, a pripadnicima bilo koje vjere da postanu predsjednici Sirije. Poslije je pod pritiskom odustao pa pristao na uvjet da predsjednik mora biti musliman. Ali je i kritizirao "primitivno shvaćanje islama". Vladavina njega i sina Bashara je, primjerice, kao da pola stoljeća u Bosni i Hercegovini vlada Hrvat, kojih je u toj zemlji kao i alavita u Siriji – oko 12 posto.
>> Rješenje krize je u 'gašenju požara' na izvorištu – u Siriji
kakve veze ima to sada aleaviti sa vinom, i turci sa vinom,i arapi sa vinom...mogao je da nam isprica nesto o palestini i arpima koji piju vino i jedu svinjetinu, ali nemaju nikakva prava ,pa i ako su krscani, ubijajuu ih, biju ih, oduzimaju zemlju i ako piju i jedu svinjetinu..biju ih ovi koji ne jedu svinjetinu (izraelci) ali koji imaju podrsku od ovih koje svinje i vino jedu svaki dan masovno