22 godine nakon završetka Domovinskog rata još uvijek smo suočeni s brojnim tajnama vezanim uz taj ratni sukob.
Godinama su se hrvatski vojni i ostali povjesničari sukobljavali oko toga je li taj rat trebao trajati gotovo pet godina ili je mogao završiti za godinu dana? Kada se sagledaju činjenice oko jedne od temeljnih stvari svakog rata, oružja i naoružanja s kojima se taj rat vodi, jasno je da se rat, istina, mogao voditi tek godinu dana, pa i manje, ali s posljedicom da bi, jako vjerojatno tada Hrvatska ostala “skraćena” za trećinu svog teritorija.
Ili nešto manjim gubitkom, svejedno, ali da je morala ratovati s oružjem koje je posjedovala na početku rata, 1991., sigurno je da ne bi uspjela osloboditi cijeli teritorij i vojno stati na međunarodne granice. Oni koji su dovoljno stari da pamte kako je ranih devedesetih nabavljano oružje, sjetit će se da se na početku osnovno naoružanje, dakle puške i pištolji, nabavljalo i po cijeni deset puta višoj od komercijalne. Osvajanjem niza kasarni i skladišta bivše JNA, istina, Hrvatska je uspjela i na početku rata doći do respektabilnog “teškog” naoružanja, desetaka tenkova, topova, čak i streljiva i granata za to oružje, no to je bilo nedovoljno za poduzimanje većih oslobodilačkih akcija.
S druge strane stajala je Armija znatno bolje naoružana. Kako je zavladalo crno tržište, hrvatski državni vrh brzo je shvatio da, bez obzira na to što je bio proglašen UN-ov embargo na uvoz oružja za sve zaraćene strane (!), Hrvatska neizostavno, jer je to pitanje opstanka, mora kanalizirati većinu nabava oružja koje su se različitim privatnim i švercerskim kanalima slijevala u Hrvatsku.
Već tijekom 1991. uspostavljen je sustav nabave oružja putem nekoliko većih međunarodnih grupa trgovaca oružja, a u kasnijim godinama nabava se čak dogovarala s nekoliko država voljnih riskirati i slati u RH veće količine kvalitetnog “teškog” naoružanja. Jedna od najvećih grupacija tih trgovaca bila je i Winsley Finance Limited, poduzeće osnovano na Britanskim Djevičanskim otocima, u kojemu je, pokazalo se, na sreću jedan od suvlasnika bio i Hrvat Zvonko Zubak. Ta je tvrtka, koristeći se svojim utabanim vezama uspjela povezati se s vlastima i, važnije, generalima bivšeg Sovjetskog Saveza, sada već nove Rusije.
Za te su veze od početka znali i ostali međunarodnopolitički igrači, a SAD je čak pomogao da se uspostave te veze, kao što je poslije, godinama “žmirio” kada su krenuli transferi oružja iz Rusije u ratnu Hrvatsku. Putem te tvrtke, kako je nedavno objavio “Večernji list”, u ratnim godinama, čak i u dvije poratne godine, u RH je stiglo, procjenjuje se čak oko 16.000 tona raznog naoružanja. Uglavnom je oružje stizalo iz Rusije, ponešto iz bivših država Sovjetskog Saveza, ali sve i uz suglasnog ruske strane.
Glavni način transporta bili su letovi velikih ruskih transportnih zrakoplova “Antonov” i “Iljušin”, koji su na 160 letova nosili po, u prosjeku oko 100 tona oružja i slijetali većinom u zračne luke udaljene od ratnih sukoba, onu u Puli i na Krku. Tim noćnim transportima stigle su dvije eskadrile MiG-ova 21, dvije eskadrile Mi8 i Mi-17 helikoptera, eskadrila Mi-24 borbenih helikoptera, stotine protuoklopnih i protuzračnih lansera s tisućama raketnih projektila, deseci milijuna raznih metaka, tisuće raketa i granata raznih kalibara. Iz Južne Amerike, u brodovima stizale su i haubice 155 mm, deseci tisuća jurišnih pušaka i ostalo naoružanje. Tijekom rata, hrvatska je strana dobivala i dio (oko 20%) oružja koje je iz nekih islamskih zemalja stizalo Armiji BiH, a putem hrvatskih brodskih i zračnih luka.
Reakcije iz Rusije i Srbije
Premda je sve bilo obavijeno velom tajni, hrvatski su mediji često pisali o ovim nabavama, no jake reakcije izazvalo je, prvi put i međunarodne, zadnje pisanje “Večernjaka” o ovim temama. Na iznošenje cjelovitog popisa ruskog oružja koje je Hrvatska nabavila devedesetih, osvanule su trenutačne reakcije predstavnika Ruske Federacije. U desetak dana njihovi su predstavnici četiri puta službeno reagirali i demantirali tvrdnje iz tih napisa u Večernjaku.
Prvo je reagirao ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov, koji je demantirao da je s trgovcem oružja Zubakom “usklađivao” popis oružja, a sve zato da se Hrvatska “podsjeti” tko joj je priskočio upomoć kada je to najviše trebala. Nakon toga reagira i rusko ministarstvo vanjskih poslova, koje te tekstove naziva “provokacijama” i “izmišljotinama”. Nakon toga reagirao je i ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Čepurin, koji također demantira da je Rusija opskrbljivala RH oružjem tijekom rata, ali naglasak stavlja na “zavjeru” iz RH kako bi se pokvarili tradicionalni i bratski odnosi Srba i Rusa.
U jednakom tonu tada opet reagira ministarstvo vanjskih poslova Rusije ponavljajući da su tekstovi u hrvatskim medijima namijenjeni kvarenju i rušenju odnosa Srbije i Rusije te da nisu oružje 1991. i 1992. (?) isporučivali i kršili embargo. De facto je ruska diplomacija optužila Hrvatsku da protiv nje vodi “hibridni rat”, što jest zanimljivo s obzirom na to da se upravo Rusiju u Europi proziva kao najvećeg “izvoznika” hibridnog rata, dakle onog gdje se rabe razne dezinformacije. Očito se geopolitika na ovim prostorima izmijenila, pa je i samo pisanje o ruskom oružju koje je spašavalo Hrvatsku tijekom rata ugrozilo geostrateške interese Rusije. Naročito što se tiče Srbije.
Zanimljivo je da su, pak, najjače reakcije na otkrivanje ove trgovine oružjem zabilježene u susjednoj Srbiji, gdje je tema bila danima hit. Iz reakcija srbijanske javnosti moglo se shvatiti kako je za nju činjenica da je RH uglavnom ruskim oružjem izvojevala pobjedu u ratu te da je to oružje stizalo ili izravno iz Rusije ili uz njezino odobrenje, predstavljalo velik šok. Odnosi Srba i Rusa, barem što se tiče srbijanske strane, uvijek su bili mitskog karaktera o nerazdruživom bratstvu (slično poput mita o hrvatsko-njemačkom odnosu), tako da je otrežnjenje bilo bolno.
Stoga su i poduzete reakcije iz Rusije koje jamče zadržavanje tog bratskog odnosa spram Srbije. U toj je priči trebalo samo objasniti da današnja i Jeljcinova Rusija iz devedesetih i nemaju puno dodirnih točaka te da je tadašnja geopolitika bila potpuno drukčija no sada. Svejedno, sadašnja Putinova Rusija morala je reagirati. Srbijanskoj politici ta je tema, kako se vidi po reakcijama, odgovarala jer se i državni vrh aktivno uključio u komentiranje. Pri tome praveći se nevješt, Aleksandar Vučić čak je, na pitanje novinara kako komentira da RH ima raketni S-300 sustav, kazao kako “to nije igla pa da se sakrije”. Nije Vučić, naime, objasnio kako RH taj sustav više i ne posjeduje, no svejedno srbijanski su mediji zaključili cijelu stvar napisima kako je “sve dogovoreno, Rusija će Srbiji isporučiti S-300”.
Taj raketni sustav i jest “medijska zvijezda” svih napisa. Jer, radi se o sustavu koji je i danas ultimativna prijetnja svim ratnim zrakoplovstvima na svijetu, a državama koje ga posjeduju jamči sigurnost s obzirom na to da sustav obara gotovo sve poznate letjelice, rakete i projektile na udaljenostima od 200-tinjak kilometara.
> > Transfer ruskog S-300 s atašeom SAD-a dogovarala i Željka Antunović
Priča o S-300 koji je Hrvatska nabavljala od 1994. do 1996., a pred Oluju ga pokazala i javnosti, što je blokiralo opasnost od intervencije Srbije na strani srpskih pobunjenika, još nije završena. Sustav, koji je isporučio Zubakov “Winsley”, a kaže da je stigao izravno iz Rusije, ne Bjelorusije ili Ukrajine, kako se pretpostavljalo, stigao je nekompletan i nije nikada plaćen.
To su činjenice oko kojih se, vidi se prema dokumentaciji raznih državnih institucija RH, kao i iz tvrdnji Zubakove strane – svi slažu. Mišljenja se samo razlikuju o tome je li u RH stiglo 35%, 50%, ili 70% tog sustava. O tome, te oko isplate ili nagodbe se Zubak sudi s RH već 16 godina. Da bi stvar bila zamršenija, svjedoci i dokumenti pokazuju da je raketni sustav napustio Hrvatsku 2004. te da je transferiran u SAD jer su uvidom u S-300 Amerikanci namjeravali “popraviti” svoje nove generacije ratnih zrakoplova.
Ta i činjenica da Hrvatska nikad nije platila ni centa za sustav koji je sedam ili osam godina čuvala razdvojenog u skladištima od Kaniže, Kerestinca do Pule glavni je i razlog što ni više od 20 godina poslije afera nije završena. U tom se vremenu pokazalo da je RH još 1997. odlučila da neće kompletirati sustav, a navodno su to prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu “sugerirali” i Amerikanci jer je “rat gotov”.
Neki analitičari danas kažu kako SAD-u tada nije odgovaralo da RH s takvim raketnim sustavom isuviše “strši” u odnosu na ostale države u regiji. Problem je bio što Hrvatska nije obavijestila Zubaka i njegove partnere da više ne postoji interes za kompletiranje sustava, a niti je bila voljna vratiti sustav, kako bi ga Zubak i ostali preprodali i tako se naplatili. Sve vlade od 2000. trudile su se jedino da se sudski proces razvuče unedogled, računajući valjda da će Zubak na kraju odustati.
Sporovi na sudu
Kako se država ponašala u tom sudskom procesu, koji još uvijek traje, simbolično govori i izjava bivše ministrice obrane Željke Antunović, koja je sudski proces ovako komentirala: “Uvjerena sam da je sva dokumentacija kojom oni barataju upitna i falsificirana. Doista bih voljela vidjeti suca koji će presuditi u korist švercera oružja, a protiv Hrvatske.” Slično je kazao i drugi ministar obrane Jozo Radoš kada je rekao da su posao oko vraćanja ili plaćanja sustava trebali riješiti oni koji su ga i nabavili.
>>Transfer ruskog S-300 s atašeom SAD-a dogovarala i Željka Antunović
On, kako kaže, nije želio davati novac iz državnog proračuna za nešto što nije imalo ni pravu dokumentaciju. Oko “prave” dokumentacije godinama se sporilo na sudu, a najviše oko originalnog i izvornog dokumenta, dakle ugovora koji (ni)je potpisao pokojni ministar obrane Gojko Šušak. Iz ostalih dokumenta i izjava svjedoka može se nazrijeti kako je izvorna dokumentacija doista skrivana, uglavnom zbog međunarodnog embarga, pa se spominje da sustav zbog toga nije niti prošao, primjerice, carinsku proceduru
O sustavu je riječi bilo još na znamenitim brijunskim sastancima, koji su uslijedili nekoliko dana prije Oluje. Na sastanku Tuđmana s vojnim državnim vrhom 31. srpnja 1995., govoreći o logističkim pripremama akcije, Vladimir Zagorec, zadužen za opskrbu postrojbi, Tuđmana moli da intervenira kod predsjednika Vlade da mu odobri novac jer “od zadnjeg sastanka mi nismo dobili ni jednog centa. Sve ovo u zadnjih šest mjeseci, ministar jako dobro zna, išlo je na riječ, od onih raketa S-300, pa nadalje... ja sam vam zadnji put rekao da je dug bio 70 milijuna dolara, sada je već malo veći. Nije problem, ali barem nešto da damo”, završio je Zagorec. Predsjednik je odgovorio – jasan je problem, i naložio da telefonski pozovu predsjednika Vlade, tada Nikicu Valentića.
Ovi transkripti potvrđuju da je odnos trgovaca oružjem iz Zubakova Winsleya i Hrvatske bio prijateljski te da je ta tvrtka svojim novcem financirala nabavu oružja, pa i nabavu S-300, te im već šest mjeseci za to nije ništa bilo plaćeno. Naposljetku je toj tvrtki Hrvatska sve platila osim za S-300.
U izvješću RH-Alana iz siječnja 2000. potvrđuje se da je dogovorio s Winsleyem isporuku raketnog protuzračnog sustava S-300 PMU. Dogovoreno je da se sustav isporuči i instalira od srpnja 1994. do kraja 1997. “Pravi” ugovor o kupoprodaji i plaćanju sustava trebali su napraviti nakon isporuke cijelog sustava. Kaže se da su pristigli dijelovi sustava, zbog sigurnosnih razloga, uvezeni u RH bez carinskog nadzora. RH-Alan zaključuje da RH, kako nije dovršen transfer cjelokupnog sustava, niti je potpisan ugovor niti je sustav plaćen isporučitelju, “treba isporučitelju vratiti pristigle dijelove na njegov trošak”.
Nije bio na popisu oružja
Dvije godine poslije, u ožujku 2002., načelnik Uprave za obavijesno-sigurnosne poslove MORH-a general bojnik Mate Laušić sastavlja novu analizu priča oko S-300, a temeljem Zubakova zahtjeva radi isplate 200 milijuna dolara. U dokumentu se kaže da je u RH bilo pristiglo od 30 do 50 posto sustava te da on nije kompletiran niti je potpisan ugovor, a niti su pristigli dijelovi sustava plaćeni naručitelju. Obavještavaju se državne institucije kako je Zubak u međuvremenu svojim kapitalom podmirio dobavljača, otkupio prava iz sklopljenog predugovora te da je sada on stvarni vlasnik sustava.
Laušić piše da vrijednost isporučenog dijela sustava navodno iznosi oko 69,5 milijuna USD, a kako su zbog preduga uskladištenja u neuvjetnom prostoru resursi raketa istekli, to već predstavlja znatnu štetu. Za nerješavanje problema Laušić optužuje direktora RH-Alana Vladimira Zagorca, koji sada traži da se sustav vrati, a “ne govori ništa o svojoj odgovornosti za nastalu situaciju”. Navodi se i kako je još 1998. tadašnji ministar obrane Andrija Hebrang tražio izvješće o S-300, i to dva puta, no Zagorec ga je ignorirao.
Laušiću nije jasno zašto sustav nije vraćen Zubaku, pogotovo što je on kazao da ima novog kupca. Najvažnije je što Laušić navodi da je odredba “Ugovora o budućem ugovoru” bila da će nabavna cijena od 200 mil USD biti plativa protekom 30 dana po isporuci 25% sustava, te da RH Alan nije tako postupio
Na županijskom sudu u Zagrebu kasnije će Hebrang potvrditi da je on naslijedio taj dug zbog S-300, ali ga je selekcionirao u tzv. nečiste dugove, jer nije imao svu potrebnu dokumentaciju. Stoga ni njemu plaćanje sustava nije bio prioritet. Zanimljivo je što on potvrđuje kako S-300 uopće nije bio u službenom popisu oružja, ali je on “internom provjerom” saznao da je isporučeno oko 70 posto sustava.
Pred istim sudom razgovorljiv je bio Stjepan Mesić, koji je potvrdio da je kao bivši predsjednik RH o sustavu razgovarao još s premijerom Ivicom Račanom, koji mu je potvrdio da se sustav nalazi u vojnim objektima RH i da je RH odgovorna. Mesić je potvrdio da su postojala razmišljanja da se sustav preproda. Potvrdio je i da je o S-300 razgovarao i s premijerom Ivom Sanaderom, koji mu je kazao kako raketnog sustava više nema. Mesić je tvrdio da je “između redova” shvatio da je sustav isporučen u SAD.
Poslije se saznalo da su se kao kupci sustava pojavili Iran (preko Tadžikistana) te Turska, no da je tu trgovinu spriječio SAD. Ovih je dana o S-300 svjedočio u Večernjem listu još jedan bivši predsjednik RH Ivo Josipović, koji je kazao kako zna što se dogodilo sa S-300, no da je to još uvijek državna i vojna tajna. Putem WikiLeaksa saznali smo, iz prepiske tadašnjeg veleposlanika SAD-a u Zagrebu Ralpha Franka s Washingtonom da je hrvatski S-300, premda nekompletan, za Amerikance vrlo poželjan.
Sugestije Amerikanaca
Frank piše da su mu dva zadnja hrvatska ministra obrane od 2001. do 2003., dakle Radoš i Antunović, obećali da će srediti da S-300 preuzmu SAD. No, kako je na parlamentarnim izborima pobijedio HDZ, Antunović to nije mogla realizirati te je taj posao Frank očito poslije realizirao sa Sanaderom. Kako je u tijeku bio i sudski proces, Frank je sugerirao hrvatskoj Vladi da ne ulazi u pitanje vlasništva, nego da problem riješi tako da sustav ustupi SAD-u. Nakon svega Zvonko Zubak smatra da rekordno dugi sudski proces ipak ide svome kraju.
“Mi više nemamo što dokazivati, sve je jasno iz objavljenih dokumenata i onih kojima raspolaže sud. Hrvatske vlade su se nemarno odnosile prema ovom problemu i nepotrebno odugovlačile, a ja sam uvijek bio za nagodbu”, kaže Zubak. Računa kako se neće trebati još dugo parničiti, a kada dobije zadovoljštinu, planira pokrenuti i posao s proizvodnjom oružja u Hrvatskoj, što mu je sada onemogućeno “jer se tuži s državom”.
> > Nagodba za S-300: Zubak traži obveznice, hotele, Croatia Airlines
Hrvatska se naoruzala novcanim donacijama iseljenih Hrvata.Kako to politaciri kazu dijspora.Kupovali su oruzije gdje su znali i mogli zbog uvedenog embarga.Druga strana ga je imala i za izvoz i opet su izgubili rat.Bili su 1993 godine na koljenima.Steta za jedne i druge sto te godine rat nije zavrsio onako kako je zavrsio dvije godine kasnije.