Sustav je reagirao kako treba – kazao je premijer Andrej Plenković nakon dolaska u Split, jutro nakon katastrofalnog požara koji je poharao sela iznad Splita, pa izazvao burne reakcije diljem Dalmacije i Hrvatske, ali i u dalekom Salzburgu.
Ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije se, pokazalo se, mogla ni željela složiti s takvom procjenom pa je otpovrnula kako smatra da je vojska trebala ranije reagirati. Na reakciju ministra obrane nije trebalo dugo čekati. Svatko tko je s generalom Damirom Krstičevićem proveo dulje od pola sata dobro zna da ispod čvrstog i racionalnog vojničkog šinjela u njemu kipi čista emocija. Na prozivke je uzvratio ostavkom smatrajući da ni on ni njegova vojska nisu učinili ni jedan pogrešan korak. Ma koliko se sada, dok se još puši sa zgarišta diljem splitskog zaleđa, čini drukčije, ministar obrane postupio je upravo po načelima struke pa i toliko spominjanog sustava nacionalne sigurnosti kada je tijekom utorka ispravno anticipirao potencijalnu ugrozu koja se nadvila nad raketnom bazom u Žrnovnici, koju je pravovremenom reakcijom uspješno obranio. Prethodno je čekao zeleno svjetlo glavnog vatrogasnog zapovjednika i pritom stavio vojsku u pripravnost, dok je upravo predsjednica kao vrhovna zapovjednica mogla zatražiti angažiranje vojske u svakom trenutku.
Što nije učinila, ali je zato zagrmjela iz Salzburga kritikom. A što se valja iza brda, otkriveno je tek u posljednjoj rečenici premijerove tiskovne konferencije, koju je sazvao kako bi odbacio Krstičevićevu ostavku, kada je na novinarsko pitanje je li predsjednica u Salzburgu čekala na avion, lakonski odgovorio: “Pa imamo samo jedan.” Ako ne ranije, tada je postalo bjelodano kako je iz predsjednice prosukljalo akumulirano nezadovoljstvo jer ju je Vlada, usprkos najavama da će već u jutarnjim satima posjetiti Split, ostavila na čekanju u Salzburgu pa je, dok je Krstičevićeva vojska gasila požare, i sama potpalila još jedan na relaciji Banski dvori – Pantovčak, dosad vješto skrivan od javnosti.
Pa vjerojatno su lokalne vlasti trebale bolje procijeniti situaciju i onda pozvati u pomoć vojsku. Ne može i ne treba ni Predsjednica ni ministar znati što se to u detalje događa na terenu. Predsjednica i ministar bi bili odgovorni, tj. krivi, da je bila zatražena pomoć vojske pa su oni oklijevali i prekasno je uključili.