Prije svake važne akcije 4. brigade HV-a Pauk bi svojim tenkistima radiovezom rekao: “Kad krenemo, gorjet će nebo i zemlja!”
Andrija Matijaš Pauk rođen je 1947. u Pozarcu nedaleko od Marine pokraj Trogira. Zbog obiteljskog siromaštva mogao je birati između sjemeništa, odlaska u svećenike, i vojske. Izabrao je vojni poziv. Matijašev stric Ivan bio je Titov partizan i poginuo je na Sutjesci 1943. Njegovo je ime upisano na Tjentištu. Matijašu je ta činjenica, bar je tako mislio, trebala osigurati kakvu-takvu karijeru u JNA, ali nije. Najprije je pokušao postati pomorski diverzant, ali nije prošao na liječničkom pregledu, imao je kronični bronhitis i probleme sa sinusima. Uputili su ga na školovanje u Banju Luku, u školu za oklopno-mehanizirane postrojbe. Kad je završio školovanje, kao podoficir JNA 1966. dobio je posao u Sloveniji.
Za vrijeme hrvatskog proljeća 1971. završio je u vojnom istražnom zatvoru zbog rečenice: „Zašto ja moram reći kao Hrvat da sam Dalmatinac da bih ublažio to hrvatstvo. Jer, kad kažem da sam Hrvat, onda sam ustaša.“ Kolege ga nisu teretili pa je oslobođen optužbi za nacionalizam. Zaljubio se poslije u Nadu Šebez i vjenčao se s njome 1973. godine.
Bio je izvanredan tenkist, dobio je mnoga odličja u JNA, a bavio se vojnim višebojem. Penjao se uz konopac sedam metara visine za 4,4 sekunde. U vojnom višeboju bio je od 1970. do 1980. u samome vrhu. Bio je i vrhunski skijaš. No Pauk se 1981. preselio iz Slovenije u Split jer je u Divuljama formirana tenkovska satnija JNA. Kad su počela demokratska gibanja 1990., njegovi kolege, uglavnom Srbi, ignorirali su ga te uopće nije dobivao zadatke. S početkom rata u Sloveniji i agresije na Hrvatsku, Matijaš je u Splitu, s povjerljivim ljudima, organizirao bijeg ročnika iz vojarni JNA te se čvršće povezao s hrvatskim MUP-om.
U kolovozu 1991. u sabirnom centru na Tuškancu u Zagrebu prijavio se kao dragovoljac u ZNG. Bio je na bojištu na Banovini: u Viduševcu, Sisku, Karlovcu, Dugoj Resi... Ostalo je upamćeno da je spasio jednu nepokretnu staricu, Srpkinju, i odnio je na rukama u župni dvor.
Nakon što je napadnut jug Hrvatske, Matijaš je u listopadu 1991. tražio povratak u Dalmaciju. Odmah je postao pripadnik 4. brigade ZNG-a, zapovijedao je diverzantskom grupom i sudjelovao u borbama kod Čepikuća. Kako ZNG u to vrijeme nije imao tenkove, Matijaš je brzo postao legenda pješaštva. Kakav je vojnik bio, govori i to da je Narodna armija objavila naslovnicu s njegovom fotografijom i naslovom: “Državni neprijatelj br. 1”. Srbi su dobro znali njegove kvalitete.
Prva oklopna postrojba 4. brigade osnovana je u lipnju 1992., nakon što su Damir Krstičević i njegovi vojnici u Hercegovini zarobili dva tenka T-55.
U borbu na štakama
Matijaš je postao zapovjednik oklopno-mehanizirane satnije, koja je imala dva tenka T-55 i jedan T-34. Sjedište joj je bilo u Orašcu pokraj Dubrovnika. Potkraj lipnja 1992. Matijaševi tenkisti dali su velik doprinos u oslobađanju Dubrovnika. Bile su to bitke za Zaplatnik, Ivanjicu i Uskoplje. Tenkove je prebacio starom uskotračnom prugom koja je išla rubom Popova polja prema Dubrovniku i razbio glavninu srpskih snaga. U operaciji Vlaštica dobio je nadimak Pauk. Kad su akcije oslobađanja na južnom bojištu završene, general Bobetko rekao je: „Da nije bilo Andrije Matijaša i njegove samostalne tenkovske satnije, dolina Neretve i Dubrovnik s otocima bili bi četnički.“
Poslije oslobođenja Dubrovnika Pauk je osnovao oklopno-mehaniziranu bojnu 4. brigade i početkom studenoga 1992. postao njezin zapovjednik. U bitci za Maslenicu, u siječnju 1993., Pauk je sudjelovao s 27 tenkova i 13 BVP-a. Uvijek je bio u pokretu: izviđao je neprijateljske položaje, navodio paljbu svojih tenkova, zapovijedao, hrabrio i tješio. Imao je karizmu. Vojnici su bili smireniji i hrabriji kad je on bio pokraj njih. U bitki za Maslenicu Matijaš je sa svojim tenkistima probio crte pokraj Islama Latinskog i potom sudjelovao u poznatoj tenkovskoj bitki za Kašić.
A kad su Srbi 1. veljače 1993. organizirali protunapad, Matijaš je ranjen dva puta. Geleri su ga pogodili dok je navodio paljbu s krova jedne kuće. No sljedećeg dana, kad je stalo krvarenje, vratio se na bojište, i to na štakama. “Znam da je sve pod kontrolom, ali meni je mjesto među vojskom”, govorio je. Maslenica je bila prekretnica u ratu, ali je Matijaša koštala 12 gelera u tijelu, a jedan je oštetio živac koji drži stopalo. Matijaš se ponašao skromno i vojnički.
Nakon operacije Maslenica Matijašev oklopni tabor bio je u selu Konjsko. Vojsku nije štedio, naporno su vježbali. “Više znoja u miru, manje krvi u ratu”, govorio je Matijaš svojim vojnicima. Bili su izvježbani tako da je cijela oklopno-mehanizirana bojna bila spremna za pokret za pet i pol minuta. To je značilo ukrcaj tenkova na labudice, ukrcaj vojske, opreme i streljiva. Kad su to vidjeli Amerikanci, ostali su začuđeni.
U vojnoj operaciji Zima ‘94., koja je bila priprema za Oluju, HV je želio ovladati Dinarom. Operacija je počela 29. studenog i završila na Badnjak. Bila je to najzahtjevnija vojna akcija jer su se temperature spuštale i do minus 30 Celzijevih stupnjeva. Matijaš je najprije izvukao tenkove na 1300 metara nadmorske visine, a onda i na 1800 metara. Kad su Srbi vidjeli tenkove na Dinari, nastupila je „opšta bežanija“. Oslobođena je Dinara, 20 km u dubinu, 10 km u širinu, i Livanjsko polje. Akcijom Skok 1 oslobođen je Veliki bat na Dinari s kojeg se vidio Knin. Potom je ministar obrane tražio da se oslobodi i Mali bat... A za oslobođenja Crnog luga i Šator-planine u akciji Skok 2 Matijaševi tenkovi bili su čak na 2000 metara nadmorske visine. Srpski oficiri ostali su u šoku jer se to protivi vojnoj logici. Oklopnjaci Andrije Matijaša Pauka su ih razbili.
Poslije, u operaciji Ljeto ‘95., oslobođeni su Grahovo i Glamoč, a Matijaš je prvi ušao u Grahovo. Krstičević mu je za to obećao čin pukovnika i novi džip. Potom je uslijedila Oluja i ulazak u Knin, međutim Matijaševi tenkisti morali su dalje. Čekala ih je operacija Maestral od 8. do 17. rujna 1995. u kojoj su oslobođeni Drvar, Šipovo, Jajce, Ključ, Petrovac i Krupa.
Posljednja akcija
Posljednja Paukova akcija bila je Južni potez, završna operacija razbijanja srpskih snaga koja je trajala od 8. do 12. listopada 1995. Sve je bilo isplanirano do posljednjeg detalja. Uvečer 8. listopada bio je na sastanku s generalom Rahimom Ademijem, a 9. listopada uslijedila je bitka. Nastupila je njegova oklopna bojna. U metežu bitke bili su izmiješani i naši i neprijateljski vojnici i oklopnjaci. I naši i Srbi imali su vrpce iste boje. Matijaš je poginuo od prijateljske vatre. Nekoliko se dana tajilo da je poginuo kako ta činjenica ne bi demoralizirala vojsku. Brigada je trebala odraditi posao do kraja. Južni potez bio je velika vojna pobjeda Hrvatske vojske, međutim zbog Matijaševe pogibije njegovi bliski suborci nisu se osjećali pobjednicima. “Nema te vojske koju Pauk nije mogao poraziti”, govorili su njegovi vojnici.
Prije Južnog poteza Matijaš, s gelerima u tijelu, suborcima je govorio da nije više za vojsku. Već je bio predao papire za mirovinu i govorio da će “na masline i slane srdele”. Na žalost, nije dočekao vojnu mirovinu. Hrvatska Andriji Matijašu Pauku u svakoj prigodi duguje reći: Hvala!
Počivaj u miru viteže hrvatski !!!