Subota 19. listopada
Sučeljavanje kao borba lake i teške kategorije
Milanović bi se htio sučeliti s Kolindom, a i Škoro bi u okršaj. To je kao kad bi boksač lake kategorije izazivao prvaka svijeta u teškoj kategoriji da u meču s njim brani naslov. Sudeći po njihovim dosadašnjim izjavama, sučeljavanje bi bilo obezvređivanje na rubu uvreda. A ni Milanović ni Škoro, kako sam već pisao, nisu kvalificirani za diskvalifikacije. S kakvim bi to “utakmicama u nogama” ušli u nadmetanje sa sadašnjom predsjednicom? Milanović je neuspješno vodio Vladu i zadužio zemlju kao nitko prije njega, a lakoglazbena zvijezda Škoro i nema političke biografije. I jedan se i drugi predstavljaju kao bogomdani spasitelji zemlje kao da birači ne znaju kako se s Pantovčaka zbog oskudnih ovlasti predsjednika ništa bitno ne može učiniti i promijeniti. Nije to mogla ni Kolinda, ali je svojim ugledom i inicijativama afirmirala Hrvatsku i otvorila joj velike gospodarske mogućnosti. Upravo je taj ugled, kakvog u njezinih takmaca nema ni u tragovima, osobni kapital s kojim predsjednik nije samo figura nego i opipljiv učinak. Što bi mogli Milanović i Škoro kod Trumpa, A. Merkel, Macrona ili Putina? Prvi bi ih mogao šarmirati sa lex Perković, a drugi im pjevušiti “Milo moje”.
Nedjelja 20. listopada
Objašnjenje zašto se Srbija naoružava treba obrnuti
Aleksandar Vučić kaže da se Srbija naoružava kako bi “spriječila destabilizaciju u regiji” te zato što se naoružavaju i ostale male zemlje – Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Hrvatska, Albanija, Kosovo, Crna Gora... Spominje i prošlost: “Svi se brinu o sebi i znaju da više nema jedinstva, kao što je to bilo slučaj kada je 19 zemalja napalo Srbiju”. No ako je itko u prošlosti destabilizirao regiju, a čini to i sada, onda je to Srbija, a svojim primjerom može posvjedočiti upravo Vučić. Kao agresorski vojnik bio je u Hrvatskoj, pripadao je najhuškačkijoj Šešeljevoj stranci, a i danas je jako djelatan u provociranju i Kosova, i Bosne i Hercegovine, i Hrvatske... I za regiju je najveća opasnost upravo u tome što je Vučiću i srbijanskoj političkoj eliti oružje bilo i ostalo politička identifikacija i što ih se samo silom može obuzdati u onome čemu ono služi. Srbija se naoružava i zato što ne zna izići iz rata, ona ima apetita prema Hrvatskoj, Kosovu, BiH... koji rat podrazumijevaju. Stoga Vučićevo objašnjenje treba obrnuti: ne naoružava se Srbija da spriječi “destabilizaciju regije” i da se zaštiti od susjeda, nego se susjedi trebaju naoružavati zbog Srbije koja regiju ustrajno destabilizira.
Ponedjeljak 21. listopada
Milanović – je li hrvatska država uličarska
Predsjednički kandidat Zoran Milanović reče kako se 2013. godine, kad su razbijane ćirilične ploče u Vukovaru, radilo o “sukobu zakona i uličara” koji su “mrtvi pijani dolazili razbijati ploče i kasnije se samoozljeđivali”. Tako zapravo bivši državnik državu proglašava uličarskom. Jer toj državi pripada i Državno odvjetništvo koje je optužilo policajca Sašu Sabadoša zbog “samoozljeđivanja” Darka Pajičića, poslije kojih je “uličar” umro, i Općinski sud u Vinkovcima koji je Sabadoša osudio. Kao i mnogi novinari, mediji, braniteljski i politički dužnosnici i građani koji su bili ogorčeni zbog brutalnog napada na pokojnog Pajičića. U tom ogorčenju tražili su odgovornost Milanovićeva ministra policije Ranka Ostojića i samog Milanovića. No evo primjera kako se u državi koju su oni vodili utvrđivala odgovornost. Na današnji dan prije pet godina novinar Vojislav Mazzocco je pisao: “Istragu i hapšenje Milana Bandića odradila je policija po nalogu premijera Milanovića i ministra unutrašnjih poslova Ranka Ostojića”. Nikad ta tvrdnja nije opovrgnuta. Može li se opovrgnuti pretpostavka da bi danas Darko Pajičić bio živ da u vrijeme njegove smrti državu nisu vodili takvi ljudi s takvom policijom?
Utorak 22. listopada
Udba jučer, Udba danas, dokad i sutra?
S mnogo je pozornosti popraćeno dvotomno djelo “Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942.-1954.)”. Udba je “vječna tema”, pa i u razgovorima o tome postoji li i danas, u kojim oblicima i s kakvim utjecajem. Sigurno je da najmoćniji državni aparat u komunizmu nije nestao, da ljudi koji su ga činili na svoj način i sada sudjeluju u upravljanju sudbinom Hrvatske. Zapravo cijelo političko nasljeđe iz bivše države ima udbaški pečat, pa ga ima i kadar koji je opstao u institucijama i drugdje, jer je Udba bila najdjelotvornije jamstvo sigurnosti komunističkog poretka. Iz neposrednog uvida znam da su se neki vrlo moćni političari u samostalnoj Hrvatskoj, također nekad pripadnici nomenklature, jako zauzimali za drugove koje je bilo pomelo novo vrijeme i nastojali ih uključiti u novi raspored moći. Dakle, negdašnja mreža je u nekom obliku opstala, kadar bivše države nije pročišćen ni očišćen lustracijom. Ali je zacijelo raznolik, od onih koji su se lako “kroatizirali” do onih koje ne napušta jugonostalgija, pa i do onih koji su možda ucrtali svastiku u poljudski travnjak kako bi kompromitirali Hrvatsku. Hratska je još uvelike udbaška i komunistička, samo su prihvaćena nova pravila.
Srijeda 23. listopada
SDP i HDZ lako će koalirati jer su isti
Ankete pokazuju – samo se velikom koalicijom HDZ-a i SDP-a nakon idućih izbora može sastaviti vlast, jer druge mogućnosti nema. Ni lijevo ni desno ni u sredini nema ni jedne manje stranke s kojom bi netko od velikih mogao u savez koji bi u Saboru imao većinu. Od 2000. godine pošto bi osvojili vlast pa je izgubili i SDP i HDZ su Hrvatsku ostavljali s uvijek istim nevoljama – slabo gospodarstvo, nizak standard, nezaposlenost, iseljavanje, slugansko veličanje Europske unije i pokoravanje njezinim diktatima... Ni u jednom mandatu nisu se dogodile promjene kakve su, na primjer, uvelike poboljšale život u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj..., a s vremenom smo po nekim pokazateljima pali i ispod Rumunjske i Bugarske. Oporba je prigovarala vlasti da nije učinila ono što ni sama nije učinila, i to se ponavlja do danas. Dakle, glavna pretpostavka za koaliciju HDZ-a i SDP-a postoji, a to je neuspješno upravljanje zemljom. Ni ideološke razlike koje su ionako uglavnom samo na riječima nisu prepreka za koaliciju, pogotovo ako na čelu HDZ-a ostane sve ljeviji Plenković. Plenković i Bernardić podjednako su blijedi i bezlični u javnim istupima, ukratko rečeno – bila bi to koalicija dviju anemija.
Četvrtak 24. listopada
Koji europski uspjeh – iz Afrike u Schengen
Dijete je jedva čekalo kad će stići kući i reći mami da je danas dobilo još jednu peticu. Još jednom peticom koju mu je dala učiteljica hvali se i premijer Andrej Plenković nakon što je Europska komisija ocijenila da Hrvatska ispunjava kriterije za ulazak u schengenski prostor. Iako ćemo još koju godinu pričekati jer se, uz Sloveniju, još nekoliko zemalja protivi ulasku Hrvatske u “zajedničku državu”, premijer likuje: “Ovo je važan dan i veliki europski uspjeh Hrvatske”. Bio bi puno točniji da je umjesto “uspjeh Hrvatske” rekao “moj uspjeh”, jer Hrvatska su deseci tisuća štrajkaša u školama i na fakultetima, deseci tisuća Hrvata koji pred Plenkovićevom vlasti bježe tamo gdje je Schengen već odavno, deseci tisuća radnika koji rade a ne primaju plaću ili primaju minimalac koji im nije dovoljan za kruh i mlijeko, stotine tisuća umirovljenika koji jedva imaju za kruh i vodu, tisuće radnika u bankama, Plivi, Ini, Telekomu... koji rade za guzice stranih profitera, i na kraju je zemlja iz naslova nad razgovorom s odbjeglim hrvatskim stručnjakom Stjepandićem – “Hrvatska u gospodarskom smislu više izgleda kao zapuštena afrička nego moderna europska država!” Iz Afrike u Schengen!
Petak 25. listopada
Ni vlast ne razlikuje Hrvate od ostalih
Jedna novinska priča kaže kako je Hrvatica Kristina već dvije godine u Švedskoj, na poslu malo neobičnom za žene – radi u Volvu na montiranju osovina na vozila. Uspoređuje migrante s došljacima iz zemalja bivše Jugoslavije: “Ja sam zadnja rupa na svirali jer imigranti imaju prednost pri zapošljavanju i u dobivanju stanova, a mi smo tamo zadnji na listi što se tiče tržišta rada. Nas, Balkance, zovu ‘jugićima’. Ne razlikuju nas, ni Bosance, ni Srbe, ni Hrvate.” To je jedna od pojedinosti koja pokazuje kako se u inozemstvu gubi nacionalni identitet, pa se često na kraju posve izgubi, jer potomci postaju Šveđani, Nijemci, Austrijanci... No ne razlikuje “ni Bosance, ni Srbe, ni Hrvate” samo inozemstvo, ne razlikuje ih ni vlast u Hrvatskoj – onemogućujući Hrvatima da rade u domovini niječe im i nacionalnost i domovinu. U strance bez identiteta pretvaraju se već ovdje, što se vani samo nastavlja i potvrđuje. Svrha bi svake vlasti trebao biti bolji život građana, no ova vlast na građane uopće ne misli i ne računa, jer da misli i računa ne bi se ministri svaki dan na televizijama i u drugim medijima hvalili “uspjesima Vlade” dok deseci tisuća gube i domovinu i nacionalnost te postaju “jugići”.
Ako je narod dovoljno glup, onda ce i dobiti koaliciju HDZ-a i SDP-a. To bi de facto bio povratak u jednopartijski sustav. Obje te stranke su proizisle iz SKH, malo su se razisli 90-ih po pitanju zajednicke drzave ili neovisnosti, ali posto se cijeli taj sustav samo malo "croatizirao" i svi su nasli svoje pozicije u njemu, razlike izmedju "lijevo" i "desno" u Hrvatskoj su samo simbolicne. To bi bila najpogubnija opcija po Hrvatsku i dugogodisnja agonija iz koje ne bi izasli desetljecima... Ali, kako ono netko pametno rece... svaki narod ima onakvu vlast kakvu i zasluzuje.