Anne (43) i Aleksandar Kovač (39) sve su samo ne običan bračni par. Posljednje dvije godine žive u Vukovaru, no upoznali su se u Kyotu, u Japanu. Anne je tamo doktorirala arhitekturu na Institutu za tehnologiju, dok je Aleksandar na završetku doktorskog studija dizajna na istom fakultetu. S tim prestižnim titulama, a onda i znanjem i radnim iskustvom, mogli su birati državu u kojoj će nastavili život i graditi karijeru. Na iznenađenje svih koji ih poznaju, oni su se 2014. odlučili za – Hrvatsku. I to upravo za Vukovar koji još liječi ratne rane.
– Kad smo prijateljima rekli da planiramo doći živjeti u Hrvatsku, gotovo svi su nam govorili da još jednom razmislimo. Podsjećali su nas kakva je situacija ovdje, da je kriza i da mladi i obrazovani ljudi odlaze u inozemstvo. Pokušavali su nas odgovoriti od dolaska u Hrvatsku – kaže Aleksandar prisjećajući se tjedana prije povratka u Hrvatsku.
Nismo se pokajali
Aleksandar je inače Vukovarac, u Vukovaru je živio do rata. Intenziviranjem ratnih sukoba napustio je grad i otišao u Aljmaš, koji je skelom napustio i prešao u slobodni dio Hrvatske. Nakon toga uslijedio je boravak u Zagrebu gdje je počeo studirati dizajn. Nekoliko godina poslije, kao jedini iz Hrvatske, dobiva stipendiju vlade Japana za diplomski studij dizajna na Institutu za tehnologiju u Kyotu. Ondje upoznaje svoju sadašnju suprugu Anne koja je do dolaska u Kyoto živjela u San Joseu u Kaliforniji (SAD). Majka joj je Japanka, a otac Amerikanac, tako da je dolazak u Kyoto za nju bio na neki način povratak korijenima.
– Istina je da mi je poslije života u SAD-u i potom boravka u Kyotu život u Vukovaru u početku bio čudan. Sada mi je lijepo ovdje iako još nisam dobro svladala jezik. Grad je lijep, a ljudi su ugodni. Nisam se pokajala što smo došli živjeti ovdje – rekla je Anne na simpatičnoj mješavini engleskog i hrvatskog jezika.
Dodaje i kako nisu puno razmišljali kad su donosili odluku o mjestu gdje će nastaviti život. Birali su između San Josea i Vukovara. Nakon dvije godine života u Vukovaru, kaže kako je on po nekim stvarima sličan životu u manjim američkim gradovima, ali u isto vrijeme i potpuno drukčiji. Oduševljena je zelenilom, raznolikom arhitekturom, kao i činjenicom da na tržnici uvijek može kupiti mlijeko, sir, svježa jaja… Odlazak na tržnicu, gdje su cijene mnogo niže nego u gradovima gdje je do sada živjela, pravi joj je užitak. Sviđa joj se i što se u Vukovaru živi puno sporije nego u Kaliforniji i Japanu. Naviknula se, u međuvremenu, i na tradicionalnu slavonsku hranu, tako da joj u budućnosti preostaje još samo da bolje svlada hrvatski jezik kako bi postala prava Vukovarka.
– Lijepo nam je ovdje i na istoku Hrvatske vidimo svoju budućnost, koliko god to nekome izgledalo čudno. Današnje moderne tehnologije omogućuju nam da i iz Vukovara radimo bez problema i budemo u kontaktu s našim prijateljima i suradnicima diljem svijeta – kaže Aleksandar.
Govoreći o budućnosti, Kovači kažu kako im je plan da u Dalju, selu nedaleko od Vukovara, na obiteljskom zemljištu sagrade panonsku kuću u kojoj bi nastavili živjeti. Smatraju i da u Hrvatskoj postoji niz mogućnosti, ali da građani prethodno moraju početi drukčije razmišljati. Ističu da ljudi moraju u sve što rade ući s mišlju da ništa ne ide preko noći, te da je nerealno da se čovjek za godinu dana obogati i riješi sve svoje egzistencijalne probleme. Smatraju da ljudi moraju početi više vjerovati u sebe i svoje sposobnosti, znanja i potencijale s kojima raspolažu te da bi se pri tome trebali ugledati na razvijene države. U svemu što se radi neophodno je maksimalno dati sebe. Čudno im je i što su kafići puni iako većina ljudi koji u njima sjede ne radi. Nejasno im je i kada čuju da osoba koja ne radi još uvijek nema svoj CV.
– Nekada je zaista neophodno čovjeku da ode izvan Hrvatske kako bi tek onda uvidio što i kako dalje. Odnosno, kako rade i razmišljaju ljudi u drugim državama. Tijekom boravka u Japanu vidio sam i naučio mnogo toga što mi u budućnosti može pomoći – kaže Aleksandar.
Kyoto nije bombardiran
Za Kyoto, koji sa širom okolicom ima oko četiri milijuna stanovnika, kaže da je prelijep i da se u njemu osjećao kao kod kuće. Kyoto u Drugom svjetskom ratu nije bio bombardiran tako da ima sačuvanu staru arhitekturu. U isto je vrijeme mješavina tradicionalnoga i hi-tech grada. U njemu su na primjer sjedišta tvrtki Nintendo i Shimitzu, ali i sjedišta tradicijskih zanata. Grad je to i s više tisuća sakralnih objekata.
– Oduševio sam se s mnogo toga. Ljudi su ugodni i spremni pomoći. Svi se trude strancu biti na usluzi. Na ulici nisam doživio nijedno neugodno iskustvo. Dogodilo mi se da sam jednom prilikom na plaži ostavio novčanik i mobitel. Kad sam se nekoliko sati kasnije vratio, našao sam i novčanik i mobitel na istome mjestu, samo stavljene malo sa strane. To je Japan kakvog sam upoznao i zavolio – kaže Aleksandar.
Za građane Kyota kaže da jako puno znaju o Hrvatskoj. Razlog tome su – Cro Cop i nogomet. Nije rijetkost da taksist zna izdiktirati cijelu postavu vatrenih. Govoreći o svakodnevici Japanaca, kaže da žive sasvim običan život. Kada rade onda zaista rade, a kada se vesele onda se zaista vesele. Dosta vježbaju i to je, uz hodanje do gradskoga prijevoza i prehrane s puno riže umjesto kruha, razlog zašto je malo pretilih osoba. A oni koji su pretili, puše ili imaju slične navike, plaćaju i skuplje zdravstveno osiguranje. Iznenadio se kad je vidio da je Japan jedna od država s najviše nacionalnih praznika i neradnih dana, ali i činjenicom da tamošnji radnici imaju samo desetak dana godišnjeg odmora.
– Oni već u osnovnoj školi stječu određene navike kojih se drže cijeli život. Djeca u najnižim razredima škole sama čiste i uređuju svoje učionice i okoliš. Sami si u školi dijele hranu i nitko ne počinje jesti dok svi ne sjednu. Vikendom imaju izvanškolske aktivnosti, a nedavno im je uveden jedan slobodan dan vikendom kako bi bili više s obitelji. Ta je odluka izazvala velike rasprave u društvu jer se pojavio strah od toliko slobodnog vremena – kaže Aleksandar.
Dolaskom iz takvog društva u Hrvatsku najprije ga je dočekala informacija da je tijekom boravka u Kyotu izgubio pravo na zdravstveno osiguranje. Da bi ga ponovo stekao, morao je prethodno uplatiti oko 10.000 kuna. A u Japanu, premda nije japanski državljanin, zdravstveno osiguranje riješio je u 32 sata. Ipak, kada govori o iskustvima nakon povratka u Hrvatsku, kaže da se pozitivno iznenadio birokracijom i činjenicom da nije sve tako kako mu je predstavljeno. Naime, sve što je trebao obavio je relativno brzo i pri tome je nailazio samo na osobe koje znaju svoj posao. Otvorili su i tvrtku koju su nazvali „Kovačnica“, a koja se bavi dizajnom, istraživanjem i savjetovanjem.
– Željeli bismo u doglednoj budućnosti u Vukovaru pokrenuti institut za dizajn i mladim ljudima iz Hrvatske, Vojvodine i Mađarske prenositi svoja znanja. Na taj način Vukovar bi postao nezaobilazno mjesto u Hrvatskoj kada je riječ o dizajnu i vjerujemo da bi dobio jedan važan sadržaj. Hrvatska je sada u EU, ali trebamo se dodatno otvoriti prema svijetu – zaključuju Kovači.
>> Kao mladić slušao sam new wave glazbu, radio kao noćni čuvar i živio u stanu od 12 kvadrata
