Hrvatska je javnost ovih dana podijeljena oko pitanja premještanja Titove biste iz Ureda predsjednice na Pantovčaku. Jedni to smatraju nedopustivim odricanjem od antifašizma, kao važnog dijela naše povijesti, drugi pak to smatraju značajnim moralnim činom raskrštavanja s našom totalitarnom prošlošću. Kako se čini, ovdje na djelu imamo sukob dviju historiografija, interpretacija povijesti, a ne sukob oko povijesti. Bista je tu samo povod, tek besmisleni predmet, tupi kamen, koji ionako leti van.
Talijanski filozof Benedetto Croce govorio je da je sva povijest suvremena povijest. Drugim riječima, govoreći o povijesti, mi govorimo o sebi i svojoj sadašnjosti. Povijest je mrtva priroda, tupi kamen – olupina lišena smisla. Ono što je predmet spora jesu različite, često sukobljene historiografije ili interpretacije povijesti, koje određuju našu sadašnjost.
Jedini način da izmaknemo ovoj interpretativnoj igri privida i njenim hinjenim antagonizmima koji određuju našu sadašnjost, jest da u izvjesnom smislu prethodimo onome što nas određuje. Da bismo shvatili povijest, tako, moramo na sebe preuzeti paradoksalnu sudbinu kineskog mudraca Lao Cea, koji se rodio kao starac, znatno stariji od svoga oca. Jedino tako, rađajući se kao starci, možemo izbjeći proturječjima i ludorijama sudbine koju su nam dodijelili naši mahniti mladi očevi. Kant je takav historiografski postupak nazvao stvaranjem povijesti a priori.
Naime, ako pobliže pogledamo narečeni sukob oko Titove biste, vidjet ćemo da je čitav taj sukob samo prividan te da nam otkriva jedno dublje slaganje sukobljenih strana. To slaganje iskazano je riječima predsjednice Grabar-Kitarović da se izbacivanjem biste komunističkog diktatora želi distancirati od komunizma, ali ne i antifašizma. To djeluje kao sasvim razuman kompromisni prijedlog, koji bi mogao zadovoljiti obje strane. Ali također i pokreće pitanje ne vraćamo li tako na mala vrata antifašizma ono što smo prethodno izbacili na velika antitotalitarizma?
Naime, ova kompromisna formulacija izbacivanja Titove biste više otkriva slijepu ideološku mrlju hrvatskog nacionalnog konsenzusa i njegova proturječja, nego što nudi rješenje pokrenutog ideološkog spora. Antifašizam, na koji pokušavamo osoviti našu povijest, destilirani je proizvod totalitarne komunističke propagande. Nemoguće je osuditi komunistički režim, njegove zločine i totalitarni teror, a ne osuditi i njegovu antifašističku ideološku laž.
Antifašistička ideologija je proizvod kominternovske kuhinje tridesetih godina 20. stoljeća, kada se Kominterna, uslijed neuspjeha širenja komunizma na Zapad pod geslom “klasne borbe”, odriče te izvorne marksističke revolucionarne formule i prihvaća “frontašku” formulu antifašizma – što je značilo okupljanje širokog spektra, uglavnom lijevih, građanskih stranaka u “narodne frontove” pod kontrolom komunista. Španjolski građanski rat bio je ogledni primjer za tu novu kominternovsku strategiju.
Antifašizam je formula uspješnog kontaminiranja buržoaskoga svijeta komunističkim vrednotama. Ona počiva na jasnoj moralnoj ucjeni: ako nisi fašist, onda moraš biti komunist. Na taj je način, vještim trikom, efikasno izbrisana građanska pozicija nepristajanja ni uz fašizam ni uz komunizam. Još i više – formulom antifašizma čitav građansko-liberalni svijet osuđen je kao fašistički.
Antifašizam je redukcionistički svjetonazor. On čitav nekomunistički svijet svodi na fašizam. Istovremeno, njegov antitetički oblik pokazuje da je on ovisan o fašizmu. Nema antifašizma bez fašizma. Otuda stalna potreba antifašista da uvijek iznova pronalaze, ili pak izmišljaju, novi povijesni lik fašizma. U svijetu bez fašizma nema ni antifašizma.
>>Idu izbori – Milanović pali vatre, a HDZ se češlja
>>U sporu protiv 'zlih banaka' politički profit ubrat će Vlada
Boljševički koljač Hrvatskog naroda !