O bilo kakvim je brojevima uvijek nezahvalno govoriti, nijedan kladioničar se nikada ne bi nudio da daje koeficijente na to kakvu će koji hrvatski film imati prođu u kinima. To je vrlo teško pretpostaviti – govori redatelj Antonio Nuić u povodu početka distribucije njegova novog filma "Život je truba" u hrvatskim kinima. Otkako je završen, o filmu se u internim krugovima govorilo kao o jednom od onih rijetkih domaćih naslova koji može biti zanimljiv kinopublici i stranim festivalima; svjetsku je premijeru imao nedavno na festivalu u Varšavi, a domaćoj se publici nudi od ovoga vikenda.
– Trudimo se svim dostupnim kanalima komunicirati s publikom, privući ih u što većem broju. To je želja svakog filmaša. A intimno se nadam da je ovo film koji će ljudi htjeti pogledati još jednom ili dvaput. Mislim da je u današnjoj filmskoj produkciji generalno, europskoj, američkoj, pa i hrvatskoj, puno filmova koje čovjek može pogledati jednom i onda nikad više. Htjeli smo napraviti film koji će na drukčiji način pristupiti publici. Kako je jedan strani kritičar napisao, "film o normalnim ljudima sa svakodnevnim problemima, komedija koja ne vrijeđa inteligenciju gledatelja". Nadam se da ćemo to što smo postigli kod tog kritičara postići i kod publike, da će ljudi lijepo govoriti o filmu onima koji ga nisu gledali i na taj način pokrenuti toliku masu ljudi u kina da bi se to moglo računati kao uspjeh.
S kojim ste motivom ušli u film, ne u samu priču nego kao načelni cilj?
Na početku filma ima scena, razgovor između glavnog junaka i svećenika o pjesmi koju bi mladoženja volio da bude pročitana na njegovu vjenčanju. Svećenik mu kaže da je čitao i boljih pjesama od te pjesme, a glavni junak kaže da se njemu sviđa što je ta pjesma toliko jednostavna i komunikativna. Svećenik to usporedi s pjesmama Magazina, a naš glavni junak na to kaže da ta pjesma koju je izabrao nije banalna. Ta scena odražava što sam htio postići – napraviti film koji će biti komunikativan a da nije ispod razine, da publiku ne smatramo idiotima, nego inteligentnim bićima koja gledaju filmsku komediju i nadamo se da uživaju u tome. Dakle, prva želja mi je bila raditi film za hrvatsku kinopubliku. I za publiku bilo koje zemlje koja je zainteresirana za gledanje filma... A druga, više profesionalna želja, bila je napraviti film u kojem se nešto prividno događa, ali kad ga se analizira, tu je jako malo klasičnih dramskih trenutaka koji tjeraju radnju svakog filma. Ovdje su takvi elementi svedeni na minimum i posvećeno im je jako malo vremena, a puno više vremena posvetilo se svemu onome okolo, što je inače dekor filma. Htio sam vidjeti koliko malo mogu ljudima dati zapleta i sadržaja, a držati ih zainteresiranima.
A što je bila inicijalna ideja za priču o trubaču koji živi od danas do sutra, njegovoj novopečenoj supruzi i njihovim obiteljima?
Postoji predčin cijele te priče, a to je scenarij koji sam napisao i zapravo ga bacio. Nisam bio zadovoljan, no da ga ne bih bacio samoinicijativno, dao sam ga na čitanje producentu Borisu T. Matiću. Rekao sam mu da pročita i da vidi ako misli da tu ima što, ali da se meni čini da to nije dobro. On se složio da nije na razini na kojoj bi trebalo biti, pa sam iz tog scenarija izvukao samo glavnog junaka Borisa Burića. Tamo je bio glazbenik, a ovdje je postao trubač. Neću reći da je taj lik autobiografski, ali u njemu ima elemenata kako ja živim i kako vidim većinu ljudi da žive. To je čovjek ležernijeg odnosa prema životu, čovjek koji egzistira s nevelikim novcem, ali nema ni velika očekivanja u tom smislu. On je naizgled rasuti teret koji se na kraju pokaže kao neka kohezivna sila obitelji, zdravog razuma... Oko takvog sam lika počeo graditi priču i došao do toga o čemu govori ovaj film: o dvije obitelji koje se dobro slažu, o banalnim i smiješnim situacijama i problemima... Nema vraćanja u prošlost, nema velikog gledanja u budućnost, naprosto mi je ideja bila hajdemo vidjeti što se događa ovdje i sada. Htio sam ne samo pokazati da se film odvija u današnjem Zagrebu nego i da se glavni karakteri koje tumače Bojan Navojec i Iva Babić tako i ponašaju: danas je danas, što je bilo jučer bilo je jučer, a što će biti sutra nepredvidljivo je pa se oko toga ne treba previše ni zamarati. Htio sam pokazati ljude s takvim pogledom na život, a tu su i njihove obitelji koje nas sve na neki način oblikuju.
Te dvije različite obitelji u filmu nisu sukobljene iako je to upravo okvir kroz koji naši autori često prikazuju sukobljavanja različitih svjetonazora i "različitih Hrvatski".
Čim netko čuje za dvije obitelji u filmu, prigradsku koja živi od obiteljske klaonice i građansku, kustosa u muzeju i sveučilišnih profesora, odmah se očekuje tenzija na toj liniji: namjera mi je bila da tenzija ne mora nužno postojati jer poznajem puno ljudi različitog socijalnog statusa, porijekla, obrazovanja a da se jako dobro slažu. Takve su i ove dvije obitelji, tako da će publika koja očekuje sukob na toj razini doživjeti nešto drukčije.
Kako je protekao proces izbora glavnih glumaca?
Iskreno, meni čak nije moguće pisati scenarij dok ne vidim glumačku podjelu, ljude koji će mi to igrati. I tu je bio osobito veliki problem s likom oca kojeg tumači Zlatko Vitez. Bio sam već na pola scenarija, sve sam već imao podijeljeno u glavi, osim tog lika. I onda me to dobro blokiralo da scenarij priveden kraju jer nisam znao za koga taj lik pišem, da pišem lik koji praktički ne postoji ako ga nema tko igrati. I uopće ne znam kako se to dogodilo. Znam da se dogodilo po noći jer nekoliko dana nisam mogao spavati, budio sam se i pitao što da radim, kad sam se sjetio Zlatka Viteza i s njim u glavi dovršio scenarij. Ponudio sam ga njemu, on je pristao, što mi je bilo izuzetno drago jer je fenomenalan glumac koji je jako malo iskorišten kod nas na filmu.
Što je bilo toliko sporno u izboru glumca za taj lik?
Kako sam već imao kompletnu podjelu, uključujući braću Navojec, a to su dva korpulentna momka, pitao sam se tko može glumiti njihova oca, tko im može parirati kako glumački tako i pojavnošću. Kad ih pogleda, da oni zašute. Poznajem njihova stvarnog oca, on je vrlo karakterna i posebna osobnost koja se meni jako sviđa. Tražio sam glumca koji je po karakteru blizak njemu i zato sam imao blokadu, dok mi Zlatko Vitez nije isplivao negdje iz primozga. Prvo sam pitao braću Navojec što misle o tome i kada sam vidio da je njih uzbudila ideja da bi im se Zlatko mogao pojaviti kao otac, jer ga obojica dobro poznaju, znao sam da sam na pravom putu. To je bio, hajdemo reći, presudni trenutak u nastanku ovoga filma.
Hrvatski film u posljednje vrijeme niže uspjehe. Koliko je to poticajno, a koliko možda opterećujuće za redatelje čiji se filmovi nadovezuju na taj niz i od njih se očekuje da opravdavaju taj uzlet?
Mislim da je to generalno jako dobra stvar za sve filmske autore. Uspjesi kolega inspiriraju i potiču na veći trud. Inspirativna je činjenica da ljudi ipak žele gledati hrvatski film a da ispunjava i međunarodne festivalske kriterije. To inspirira, ali i obavezuje. Drugo je kad radite nešto za stotinu ljudi, a drugo je kada vam kažu da vas očekuje veliki X gledatelja. Mijenja se i percepcija redatelja što mu je zadaća. Ili, kao što kažu u sportu, ljestvica je visoko podignuta. Meni je drago zbog toga jer to garantira da će prostor dobiti najbolji filmovi koji mogu ispuniti sada generalno puno veća očekivanja nego što je to bilo do prije nekoliko godina.
Mislite li da smo sad na vrhuncu ili će on tek doći?
Čini mi se da najbolje stvari tek dolaze. Imamo hrpu talentiranih mladih autora koji su rođeni krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Jako me zanima njihov pogled na našu današnjicu. Vjerujem da će s njima doći do žanrovske raznolikosti. Mislim da je moja generacija, a bili smo tinejdžeri u doba rata, posljednja generacija koja rat još uvijek doživljava živo i kao neku traumu. Htjeli mi ili ne, uvijek ti padne na pamet treba li se možda time više baviti, je li neodgovorno olako napuštati te teme, iako tih tema, a da su kvalitetno napravljene kao u filmu "Broj 55", ima i dovoljno i dovoljno malo da ćemo ih stići sve obraditi kroz određeno razdoblje. Čak je možda i mali vremenski odmak bolji za bavljenje time, a mislim da je za ovo današnje vrijeme velika odgovornost filma da zabilježi što nam se događa pred našim očima. Ovdje i danas.
Djeluje ipak da sredina još uvijek za film i uspjehe skrbi manje nego što nas doživljavaju u regiji i svijetu.
Na žalost, to je sudbina filma ovdje oduvijek. Naziv Zagrebačka škola crtanog filma nismo dali mi, dali su ga Francuzi. Evidentno je da će novi hrvatski film morati prvo prepoznati netko izvana, prije nego što sami počnemo cijeniti, voljeti i ozbiljno razgovarati o onome što sami proizvodimo. Naši kriteriji nisu uvijek nama samima jasni, a sad imamo pravo biti ponosni i pravo pokazati da hrvatski film zaslužuje puno više potpore nego što je dobiva. Nemojmo se zavaravati, cijela hrvatska kinematografija košta kao pola zagrebačkog HNK. Neka se nitko ne ljuti, ali uspjesi koje postiže film su nemjerljivi. Smiješna je situacija da tisuće filmskih radnika moraju živjeti od neobjektivno ograničenog novca. Ne tražimo mi puno više, ali imamo dovoljno dobrih projekata koje ne treba gledati kao opterećenje za proračun, nego kao priliku za ulaganje u kulturne proizvode koji traju jako dugo. I zato se kroz dugo razdoblje isplaćuju. Film nije jogurt koji se po isteku roka trajanja miče s polica. Dobar film danas dobar je i za trideset, pedeset ili sto pedeset godina. To su značajne investicije za identitet nacije i kao takve su dugoročno isplative.
Vjerojatno je prerano pitati, ali razvijate li već neki novi projekt?
Naš je život takav jer je proces financiranja relativno dugotrajan da, kad ti jedna stvar završava, već imaš spremnu novu. Tako već radim novi scenarij za film koji će imati jako puno uloga. Hajdemo reći da će biti altmanovske dramaturgije, poput "Kratkih rezova", s dvadeset šest-sedam likova i puno pasa. To je film o šetačima pasa i također će biti komičnog karaktera.
>> 'Zadnji put sam u trubi bio u osnovnjaku kad nisam upisao glazbenu školu'
Unatoč subvencijama hrv. film nije postigao zapažene uspjehe unazad 20tak godina. Tu ne računam novinarski napuhane filmove koji imaju manje prodanih ulaznica nego gledatelja u HNK. Potrebno je promijeniti model financiranja tj. financirati samo one filmove za koji postoji javnii interes (npr. filmovi koji prikazuju povijest, promoviraju hrv. turizam kuluturu itd.). Apsurdno je da npr. nemamo film o stradanju Vukovara a deseci milijuna su se potrošili na kojekakve nepopularne filmove.