Hrvatska će opet osvojiti zlatnu medalju kada Mirko Alilović bude najbolji vratar na svijetu ili među trojicom najboljih! Tako kaže Abas Arslanagić (69), autor nedavno objavljene knjige “Rukometni golman, najvažnija karika uspjeha”.
Arslanagić je sedamdesetih prošlog stoljeća bio najbolji vratar na svijetu, u svojoj riznici ima olimpijsko zlato iz Münchena 1972., bronce sa SP-a 1970. i 1974., dvaput je branio za reprezentaciju svijeta. Za Jugoslaviju je odigrao 125 utakmica i postigao jedan pogodak. S banjalučkim Borcem, za koji je branio 232 puta i postigao 18 (!) golova, bio je klupski prvak Europe 1976. Zvali su ga Golman hobotnica, Div sa sedam ruku, Čarobnjak među stativama, Gutač sedmeraca... što najbolje govori kakav je to veliki vratar Abas bio. I ne samo da je bio najbolji, već je i u način branjenja unio revolucionarne promjene, elemente koji su ga učinili posebnim sve do danas. Prilikom obrane sedmeraca izišao je s gol-linije i dignuo ruke uzrak, i kod branjenja udaraca s krila udaljio se od vratnice...
Arslanagićeva prognoza s početka teksta uporište ima i u naslovu njegove knjige, ali i u činjenici da su zlata hrvatski rukometaši donosili kada su i naši vratari briljirali.
Bašić posljednji inovator
– Mirko brani dobro, ali još uvijek ne i odlično. Na putu je da postane pravi nasljednik Mirka Bašića, Valtera Matoševića, Vlade Šole, Venia Loserta – priča Arslanagić.
Podvući će kako mu je velika želja da vratari budu što bolji. Otuda i treća njegova knjiga s tom tematikom. Prva je bila “Na rukometnom golu” izdana 1979., druga “Rukomet, priručnik za trenere, vratare i igrače” izašla 1997.
– U prvoj sam opisao kako su treneri radili sa mnom, u drugoj kako sam ja radio kao trener, a ova nova obuhvatila je čitav moj opus. Ona je moja obveza prema rukometu. Da sam bio prosvjetni radnik, vezao bih kraj s krajem od plaće. Rukomet mi je dao da prođem čitav svijet, karijeru, slavu, a i neki kapital. Nisam zaradio veliki novac, ali od Borca sam dobio stan u Banjaluci, u to vrijeme bila je to kapitalna stvar. Kao trener zaradio sam više nego kao igrač. I mislim da sam morao ostaviti nešto iza sebe. Nisam zaradio niti od jedne knjige dosad.
Reći će Ako, tako ga mnogi zovu, još nešto:
– Svi se zaklinju da je rukometni vratar 50 posto uspjeha, ali koliko trenera golmana ima 50 posto plaće od plaće prvog trenera. Nijedan! I želim da ova knjiga pomogne da se nastavi plejada vrsnih golmana s ovih prostora te da potakne kvalitetan rad s njima. S golmanom se mora kvalitetno vježbati svaki dan, to je nužnost. Srce mi je bilo puno kada sam vidio tko je sve došao na promociju knjige, ljudi koji su stvarali rukomet na ovim prostorima...
S ovih je prostora bilo mnogo sjajnih vratara...
– Dvije su vratarske škole, švedska i jugoslavenska, tako ih u svijetu nazivaju. Ja sam iz ove druge, najtipičniji jer sam puno toga uveo. Kasnije je Bašić uveo obranu kukom za udarce s krila. Nakon toga više nisam vidio ni jedan novi tehnički element kod golmana.
Tko su sad najbolji vratari?
– Od četvorice najboljih, dvojica su s ovih prostora. Za mene je najbolji Šterbik. Tu su i Šarić, Landin i Omeyer.
Od naših uz Alilovića?
– Ivić je perspektivan. Ne treba ga opterećivati već mu omogućiti da se razvija.
Prvi trofej u Kumrovcu 1969.
A najbolji svih vremena?
– Ne bih radio takav izbor. Jer, svako vrijeme nosi svoje. Nijemci su, primjerice, birali po dekadama.
Vratimo se u priči malo na vaše vratarske dane. Talent i mnogo rada, je li to sukus bogate karijere?
– Bio sam nadaren za mnoge sportove, igrao sam i nogomet i odbojku, čak su mi predviđali lijepu odbojkašku karijeru. Ali u mojoj Derventi rukomet je bio popularan... Da, mnogo sam i trenirao. I nikad nisam zakasnio na trening. Moja je filozofija bila, kada sam dobro branio protiv slabih, branio sam dobro i protiv jakih!
Je li još nešto važno za uspjeh?
– Važno je da se otvori da dobijete šansu. Kao golman imao sam mnogo više sreće u tome nego kao trener.
Na gol ste stali slučajno...
– Da, išao sam u osmi osnovne i s izviđačima smo otišli u Doboj. Bio sam najviši u momčadi, glavni šuter. No bolio me lakat pa nisam mogao igrati i stao sam među vratnice. A branio sam i kada smo igrali nogomet. I dobro sam branio na tom turniru i ostao golman.
Priča kaže i da ste znali braniti i u cipelama.
– Otac mi je bio željezničar, školovao je nas troje i nije bilo novca za tenisice. Išao sam na radnu akciju, tamo smo dobili šprinterice, tako smo ih zvali. A radili smo u starim cipelama, njih čuvali, to je onda bila šminka. I u njima sam branio. Tada na otvorenom, na šljaci, često u vodi...
Prvi ste trofej osvojili 1969. s Borcem - Kup Jugoslavije.
– Bilo je to u Kumrovcu, pobijedili smo Medveščak. Oni su bili favoriti, kod njih je tada bilo blagostanje. Bili su na pripremama u Krapinskim Toplicama, a mi smo spavali u zamku Miljkovac. Svi u jednoj ogromnoj sobi. Nisam oka sklopio jer je naš predsjednik jako hrkao. Sjećam se, pobijedile su i rukometašice Trešnjevke, zajedno smo slavili u jednom restoranu. Pamtim taj trofej, prvi mi je bio. Dobili smo i premije. Ali, važnije od toga, bila je to nagrada za uloženi trud.
Mala Derventa, veliki vratari
Za reprezentaciju ste debitirali 1969. na Četveroboju nacija u Ljubljani.
– Nakon moje prve utakmice izbornik Vlado Stenzel rekao je: “Takvog golmana čekao sam 20 godina!”.
Na SP u Francusku otišli ste kao treći golman, a vratili ste se kao najbolji na svijetu, s broncom.
– Ugledni Handball Woche na naslovnici je imao “Kostić, Živković, Mervar”. Razbio sam taj trio, Stenzel je otpisao Živkovića i poveo mene. Pazite, od trojice golmana dvojica smo bili iz Dervente. Kostić i ja. Mala sredina, ali sjajni trener Huso Jusufbegović. Bila je to moja prva velika medalja. Pamtim i da mi je nakon utakmice s Mađarima prišao Lujo Györi, zagrlio me i u suzama rekao: “Ti si moj nasljednik”.
Bez pravog vratara nemamo sta traziti kad zagusti.Jedva da gledam nas rukomet jer bas to nam je crna rupa.Alilovic na zalost ,vjeciti talenat,nista ni od Sunjica,Ivica..Okolo nas masa dobrih,ali kod nas zivi prosjek.Ako je legenda. Morao je vec stvoriti pravee nasljednike ali ,eto nije..Gledao sam Aku kao djete na golu Borca svaku utakmicu.Gledao sam cak kad je branio za Partizan u B,Luci prije nego je presao u Borac.To su bili dani (rukometni)