Istina da je autobiografiju kubanskog književnika Reinalda Arenasa "Prije noći" naklada Ceres objavila još prije tri godine (u tečnom prijevodu sa španjolskog Borisa Dumančića), ali riječ je o knjizi koju bi doista bilo šteta propustiti. Nešto malo primjeraka završilo je u hrvatskim knjižnicama zahvaljujući otkupu Ministarstva kulture, a kako je hrvatski sustav knjižne distribucije iznimno truo, vjerojatno mnogi nisu saznali da mogu čitati Arenasa na hrvatskom.
Homoseksualna iskustva
A taj moćni poetični kubanski pisac svoju autobiografiju započinje vlastitim potresnim biografskim krajem. Dakle, sa smrtonosnom bolešću AIDS-om koja ga je dohvatila kada se već domogao slobodarskog, kapitalističkog svijeta o kojem je maštao dok je bio proganjan i zatvaran na rodnoj i obožavanoj Kubi.
Arenas piše o Kubi s nevjerojatnom strašću, istom onom kojom opisuje svoja nebrojena homoseksualna iskustva u Castrovoj diktaturi, ali i prije nje, ostavljajući tako iza sebe nevjerojatno štivo koje će mnogima djelovati kao pretenciozno pretjerivanje. Ali opisujući prva istospolna seksualna iskustva, Arenas je silno duhovit baš kao i kada opisuje svoju obitelj (u kojoj mu je itekako nedostajala uloga oca), kubanski način života, ali i kada razotkriva pravi karakter Castrove kubanske revolucije ili, točnije rečeno, izmišljenog mita o njoj. Malo je knjiga koje poput ove Arenasove tako točno ciljaju i pogađaju u samu pogubnu srž komunističkih država. U vremenu kada mnogi imaju riječi hvale i simpatije za neslomljivu braću Castro, koji se opisuju kao autentični revolucionari s američkog kontinenta koji hrabro desetljećima prkose američkim imperijalistima pred nosom, Arenas piše o jednoj drugoj Kubi. To je Kuba neustrašivih pisaca koji su se ubijali zbog Castra, koje je ubijao Castro ili koje su ubijali zbog Castra. O intelektualcima koji su se morali samokažnjavati i samokritizirati, kao u ona najstrašnija staljinistička vremena.
Arenas piše o Kubi koja je od lošeg gospodara i diktatora Fulgencija Batiste došla do još gorih gospodara i diktatora, braće Castro. I premda je u toj Kubi dobio zaposlenje i počeo izglednu literarnu karijeru, zbog homoseksualnosti i slobodarskih poriva Arenas je brzo postao progonjena zvijer koja je i završila u zatvoru. A kada je iz zatvora izašao, nije mu bilo puno bolje jer je stalno bio pod paskom tajne službe. Ali i spas brodom u Ameriku, prvo na Floridu, a onda i dalje, bio je put u novi pakao, onaj kapitalistički. Ipak, taj je pakao omogućavao slobodu kretanja, slobodu mišljenja i javnog govorenja, ali i pisanja.
Sjajna literarna intuicija
Treba pročitati Arenasov roman da bi se stekao uvid u kubansku literarnu svakodnevicu druge polovice 20. stoljeća, ali i da bi se ponešto saznalo o velikom kolumbijskom piscu i nobelovcu Gabrielu Garciji Márquezu koji se nikada nije odrekao prijateljstva prema Fidelu Castru. A i Arenasov opis Castra, koji mu je postao životna opsesija u negativnom smislu, a kojeg je viđao kao mladi pripadnik buntovničkih snaga, rijetko je dobar primjer punokrvnog literarnog portretiranja. Arenas ima sjajnu literarnu intuiciju. Piše pregledno i koncizno. Rečenice izbacuje iz sebe kao u nekoj groznici, ali u isto vrijeme i racionalno i iznimno emotivno. U svakom slučaju, riječ je o autobiografiji koju se nikako ne smije zanemariti, ali i o piscu čije djelo bi trebalo nastaviti prevoditi na hrvatski.
