Ministar kulture Azerbajdžana Anar Karimov, koji je nedavno posjetio Hrvatsku potpisao je s ministrom Tomislavom Ćorićem sveobuhvatni Protokol drugog zasjedanja Zajedničkog povjerenstva za provedbu i promicanje gospodarske suradnje između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Azerbajdžana.
U razgovoru za Večernji list, 44-godišnji ministar kulture Anar Karimov govorio je o bogatoj azerbejdžanskoj kulturi I tradiciji koja je ostala neokrznuta unatoč tome što je Azerbejdžan dugo godina bio u sklopu SSSR-a. Između ostalog govorio je o suradnji sa Hrvatskom na kulturnom polju.
Što se radi na području kulture između dvije zemlje?
Prijateljski odnosi između Azerbajdžana i Hrvatske postavili su izvrsne temelje za uspostavljanje plodne suradnje u mnogim područjima, uključujući i širenje veza u području kulture. Želim istaknuti važnost korištenja iskustva Hrvatske u obnovi kulturne baštine, kao i razmjene iskustava u knjižničnom i muzejskom poslovanju, radu s mladima i drugim područjima kulture.
Radit ćemo u bliskom kontaktu, štoviše, zainteresirani smo za nastavak i jačanje kulturnih veza između naše dvije države. Veliki doprinos razvoju naših odnosa daju međusobne posjete na visokoj razini. Kulturna suradnja dviju zemalja intenzivno se razvija u svim smjerovima, o čemu svjedoče niz događanja održanih u obje države.
Jedna od njih, službena svečanost otvorenja izložbe na otvorenom „Azerbajdžanski tepisi“ održana je uz potporu Ministarstva kulture Republike Azerbajdžan u organizaciji Veleposlanstva Azerbajdžana u Hrvatskoj.
Prošlog tjedna sudjelovao sam u Vladinom povjerenstvu između Azerbajdžana i Hrvatske, gdje se također raspravljalo o nizu pitanja bilateralne suradnje u području energetike, turizma, sigurnosti hrane, mladih i sporta te kulture. Nadam se da će bilateralno povjerenstvo poslužiti produbljivanju i proširenju odnosa između dvije zemlje.
Kako biste opisali odnos Hrvatske i Azerbajdžana?
Hrvatska je jedna od prvih zemalja koja je priznala neovisnost Azerbajdžana. Još 2020. godine proslavljena je 25. obljetnica uspostave azerbajdžansko-hrvatskih diplomatskih odnosa.
Tijekom godina naše su veze dostigle visoku razinu. Šefovi naših država igraju važnu ulogu u razvoju odnosa između naših zemalja. Predsjednici Azerbajdžana i Hrvatske su 2013. godine potpisali Zagrebačku deklaraciju o strateškom partnerstvu i prijateljskim odnosima naših zemalja. Ova Deklaracija je jasan primjer činjenice da su naši odnosi na visokoj razini.
Hrvatska je uvijek podržavala stav Azerbajdžana o sukobu u Nagorno-Karabahu. Također, hrvatska Vlada priznaje teritorijalni integritet Azerbajdžana.
Kao što znate, naša hrabra vojska pod vodstvom predsjednika, pobjedonosnog vrhovnog zapovjednika Ilhama Aliyeva oslobodila je naše zemlje, koje su bile pod okupacijom trideset godina, i obnovila teritorijalni integritet. Time je naša zemlja ispunila zahtjeve četiriju rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, koje su bile usvojene o sukobu u Karabahu. Tijekom trideset godina armenske okupacije svi gradovi i sela koja se nalaze na našim okupiranim zemljama pretvoreni su u ruševine, ali sada na tim prostorima su u tijeku restauratorski i građevinski radovi.
Azerbajdžan namjerava uložiti sve napore da u potpunosti obnovi kulturnu i vjersku baštinu. Mislim da Azerbajdžanu u tome će pomoći i međunarodna zajednica. I već smo čuli dosta izraza želje za sudjelovanjem u ovom procesu. To su Turska, međunarodne organizacije, uključujući UNESCO, i Organizacija islamske suradnje, te Islamska organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu, koja je analogna UNESCO-u u islamskom svijetu. Francuska putem svojih javnih organizacija također izražava svoju želju. Dakle, već postoji puno zemalja, međunarodnih i javnih organizacija, privatnih zaklada koje su, možda i ne službeno, ali već izrazile želju da sudjeluju u ovom procesu.
Nakon više desetljeća sovjetske ateističke politike, vjerska pripadnost i dalje je nominalna u Azerbejdžanu i muslimanski identitet ima tendenciju da se više temelji na kulturi i nacionalnosti nego religiji. Kako se to uspjelo?
Pored tako drevne i bogate kulture, narod Azerbajdžana uvijek se držao svoje tradicije i trudio se da je sačuva. Iako je Sovjetski Savez tijekom gotovo 70 godina nametnuo određena ograničenja za vjerske običaje našeg naroda, nije ih mogao ukloniti iz naših srca. Danas Azerbajdžan kao multikulturna država stvara uvjete za razvoj i islama i drugih religija.
Pod sovjetskom vlašću u zemlji se aktivno koristilo samo 18 džamija. Nakon neovisnosti 1991. godine, vlada je upisala slobodu vjeroispovijesti u ustav države i započela program obnove stotina džamija. Te džamije nisu označene kao sunitske ili šijitske već kao džamije koje „uzdižu ime Boga, u zajedničkoj molitvi sunita i šijita.
Čini se da je vjerska situacija u Azerbajdžanu u velikoj mjeri povezana sa složenom geopolitičkom situacijom i činjenicom da je u regiji Azerbajdžan okružen snažnim susjedima i znakovitim političkim igračima poput Rusije, Turske i Irana. Situaciju karakteriziraju sukobi i preklapanja ekonomskih i političkih interesa, pa i kulturnom dimenzijom te istodobnom suradnjom sa Zapadom i muslimanskim svijetom.
Azerbajdžan jedna od republika koja je postala neovisna nakon raspada Sovjetskog Saveza. Iako u zemlji postoji šijitska većina, što je čini sličnom situaciji u Iranu, ona je također sekularna poput Turske a turski jezik i etnička pripadnost igraju ulogu u azerbajdžanskom identitetu. K tome postoji još jedna dimenzija nacionalnog identiteta, a to je da se Azerbajdžan pokušava definirati kao zapadna zemlja. Uz postojeći sekularizam u zemlji koja bilježi brz gospodarski rast, islam je i dalje sastavni dio azerbejdžanskog socijalnog i kulturnog identiteta. Azerbajdžan nastavlja oblikovati nacionalni sekularni identitet, koji odražava vjerski identitet kao dio nacionalnog društvenog identiteta. Vjerske institucije u Azerbajdžanu usvojile su strogu politiku izgradnje vjerskog modela koji smanjuje razlike između šijita i sunita. Postoji čvrsta politika prevencije propovjednika iz inozemstva te radikalnih skupina kako bi se sačuvalo ono što je opisano kao „jedinstveni, mirni suživot“ različitih vjeroispovijesti.
Azerbajdžan je sekularna država, međutim, zakon iz 1996. navodi da stranci imaju slobodu savjesti, ali se uskraćuje pravo "provoditi vjersku propagandu". Kako to sve danas zapravo funkcionira u zemlji i po kojem zakonu?
Prema Ustavu Republike Azerbajdžan, vjera je odvojena od države. Zakon države štiti slobodu savjesti svake osobe. Izricanje ograničenja bilo kome u ovom pitanju također je nedopustivo. Azerbajdžanci žive rame uz rame sa građanima koji ispovijedaju druge vjere ili uvjerenja – sve se temelji na uzajamnom poštovanju.
Azerbajdžan također surađuje s Ujedinjenim narodima, UNESCO-om, ISESCO-om, OESS-om i drugim organizacijama na širenju i promicanju tolerancije u Azerbajdžanu i promicanju vrijednosti međunarodne zajednice. Naravno, neki Azerbajdžanci se ne pridržavaju svih vjerskih pravila (uglavnom glede Namaza), ali ih u cijelosti poštuju i što je najvažnije, vjeruju u Boga i smatraju se muslimanima.
Koliko kršćani imaju prava ili zagarantiranu slobodu s obzirom da je Azerbejdžan većinski muslimanska zemlja? Pitam vas to zato što u mnogim zemljama Zaljeva i pojedinim muslimanskim zemljama, kršćani nemaju pravi istaći svoju vjeru i religiju?
Kršćanska se vjera počela širiti teritorijem današnjeg Azerbajdžana u prvim godinama apostolskog djelovanja. Kršćanstvo predstavljaju pravoslavlje, katoličanstvo i protestantizam, kao i niz manjinskih zajednica u Azerbajdžanu.
Azerbajdžan je multikulturna, multikonfesionalna i sekularna zemlja. Ljudi svih uvjerenja jednaki su pred zakonom i propaganda bilo koje vjere – uključujući islam unatoč tome što većinu čine muslimani – još je uvijek strogo zabranjena zbog kontradikcije s načelima humanizma. Ustav Azerbajdžana kaže: „Azerbejdžanska država je demokratska, pravna, sekularna i unitarna republika. Religija je u Republici Azerbajdžan odvojena je od države. Sve su religije jednake pred zakonom.“ Sekularna priroda države na kojoj se temelji razdvajanje države i religije pravni je i ustavni stup zajedničke kuće u kojoj svi Azerbajdžanci mogu živjeti u miru i s jednakim pravima bez obzira na svoju vjeru.
Upoznajte nas malo sa bogatom kulturom i tradicijom Azerbejdžana Koje su posebne kulturne znamenitosti kojima se Azerbejdžan ponosi?
Kao jedna od najdrevnijih svjetskih nacija, Azerbajdžan ima prvo biti ponosan na svoju povijest, materijalne i kulturne spomenike, književnost, umjetnost i glazbenu baštinu.
Prekrasna priroda, klima i prirodni resursi zemlje imali su snažan utjecaj na umjetničku kontemplaciju i stvaralačku snagu Azerbajdžana. S ponosom možemo reći da Azerbajdžan ima bogatu kulturnu baštinu i tradiciju.
Azerbajdžan je smješten na sjecištu različitih civilizacija i tijekom mnogih stoljeća proslavio se kao zemlja u kojoj se formiralo ozračje nacionalne kulturne raznolikosti – zemlja gdje različite nacionalnosti i vjere žive u ozračju mira i dobrobiti, međusobnog razumijevanja i dijaloga. Multikulturalizam i tolerancija koji su povijesno svojstveni životu Azerbajdžana, danas su postali nezamjenjiv dio svakodnevnog života svih građana bez obzira na nacionalni identitet, jezik ili vjeru. Dokaz bogate multikulturne prošlosti azerbajdžanskog naroda nije samo današnji tolerantni način života, već i književni, umjetnički, znanstveni, filozofski, politički i pravni izvori i dokumenti koje je stvorio naš narod. Azerbajdžan ima bogatu povijesnu baštinu i brojne prirodne spomenike. (Icheri Sheher, Gobustanski petroglifi i Vatreni hram Ateshgah)
Religija Azerbajdžana je važan dio azerbajdžanskoga društva. Azerbajdžan je pretežno muslimanska zemlja. Procjene su, da se 91,6% stanovništva identificira muslimanima, Većina su šijiti a manjina su sunitski muslimani. Ima i kršćana, pravoslavaca , katolika.... Kako funkcionira Azerbejdžansko društvo s obzirom na tako široku raznolikost?
Iako u Azerbajdžanu koegzistiraju ljudi brojnih vjeroispovijesti, Republika Azerbajdžan je pretežno muslimanska zemlja. Više od 95 posto stanovništva ispovijeda Islam. Prema članku 48. Ustava Republike Azerbajdžan, svatko ima pravo na slobodu savjesti. Stavci 1. - 3. članka 18. Ustava govore o odvojenosti države i vjere i jednakost svih religija u zemlji, te zabranjuju propagandu i širenje religija koje ponižavaju ljudsko dostojanstvo i proturječe načelima humanizma. Zakon Republike Azerbajdžan o slobodi vjeroispovijesti jamči svakoj osobi pravo odabira vjere, izražavanja svog odnosa prema vjeri. Specifičnost azerbejdžanskog povijesnog razvoja, zemljopisni položaj i etnička raznolikost stvorili su ovdje uvjete za suživot različitih religija. U različita doba zemljom su se širili paganizam, zoroastrizam, judaizam, kršćanstvo i islam te mnogi drugi vjerski pokreti koji su se većoj ili manjoj mjeri doticali i međusobno djelovali.
Danas je vjera, kultura i tradicija zaratustrijanstva visoko poštovana u Azerbajdžanu. Novruz (iranska Nova godina) je i dalje nastavio biti glavnim blagdanom u zemlji. Zaratustrijanstvo je ostavilo dubok trag u povijesti Azerbajdžana. Tragovi te vjere još su vidljivi u Ramani, Khinalygu i Yanar Dagu. Još je 2000 zaratustrijanaca ostalo u državi. Koliko država i ministarstvo kulture ulaže napore da se te tradicije održe?
U suverenom Azerbajdžanu su religija, kultura i tradicija zoroastrizma i dalje vrlo cijenjeni, a nova godina Novruz i dalje je glavni praznik u zemlji. Zoroastrizam je ostavio dubok trag u povijesti Azerbajdžana. Tragovi religije i dalje su vidljivi u naseljima Surahani i Hinalig te mjestu Janar Dag.
Utjecaji na azerbajdžansku tradiciju su doista raznoliki. Nekoliko religija ima dugu povijest u Azerbajdžanu - zoroastrizam, kršćanstvo, judaizam te sunitski i šijitski islam. Na Azerbajdžan su utjecali i mnogi trgovci koji su prošli Putem svile, kao i neprestani valovi raznih carstava i osvajača. Sve tradicije Novruza vuku korijene iz zoroastrizma. Ti se festivali odvijaju na proljetnu ravnodnevicu. Prema mišljenju povjesničara, Novruz je povezan s različitim svjetonazorima i vjerovanjima naših predaka, uključujući i spomenuti zoroastrizam. Uz tako bogatu povijest, ovaj festival slave svi ljudi diljem našeg podneblja.
U Azerbajdžanu, priprema obično započinje mjesec dana prije praznika. Ljudi slave posljednja četiri utorka prije dana festivala kao slavlje svakog od četiri elementa - vode, vatre, zemlje i vjetra. Na spomen vjerovanjima zoroastrizma, svakog utorka tijekom četiri tjedna djeca preskaču male krijesove.
Zahvaljujući trudu države, Novruz je posebnom odlukom uvršten na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine prije dvije godine.
Koje su to neke stare tradicije koje Azerbejdžan pokušava održati u modernom svijetu?
Zahvaljujući naporima azerbejdžanskog naroda, njegove su se drevne i bogate kulturne tradicije razvile i opstale do danas. Te su tradicije bile temelj kulture naših ljudi. Kao što sam ranije primijetio, kultura azerbejdžanskog naroda ima drevne korijene. To najbolje ilustriraju petroglifi Gobustan koji prikazuju plesače u azerbajdžanskom tradicionalnom plesu Yalli. Taj ples je važan dio naše današnje folklorne tradicije. Te su kamene slike isklesane tijekom tisućljeća. Naše narodne pjesme i plesovi preživjeli su do danas kao dio naše kulture
Azerbejđan je poznata zemlja i po tradiciji hrane! Koliko se uspijeva održati i ta stara tradicija hrane te koja su to posebna jela koja označavaju Azerbejdžan?
Hrana igra ključnu ulogu u kulturi i povijesti bilo koje regije - Azerbajdžan nije iznimka! Zbog primamljive mješavine okusa Bliskog Istoka i Istočne Europe, azerbajdžanska je kuhinja je neodoljivo ukusna. Azerbejdžanska hrana sadrži mnoštvo različitih jela poput plova (riža prekrivena šafranom – to je nacionalno jelo).
Dolma je vjerojatno najukusniji i jedinstveni predstavnik bogate azerbajdžanske kuhinje koju cijene sladokusci. UNESCO je prepoznao Dolmu kao nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva. Azerbajdžan je nevjerojatna zemlja u kojoj se prelamaju razne vrste ljepota: od bogate povijesti i fascinantne prirode do ukusne i nezaboravne kuhinje koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Na popisu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a se uz praznik Novruz nalaze azerbajdžanska glazba mugham, umjetnost azerbejdžanskog Ašika, izvedbena umjetnost Tara, tradicionalna umjetnost i simbolika Kelaghayi, tradicionalna izrada predmeta od bakra u Lahiju, azerbejdžanski tepih te kultura izrade krušnih proizvoda za dijeljenje: lavaš , katyrma, jupka, yufka.
Azerbejdžanski ples je nešto posebno i specifično! Možete li nam malo opisati od kuda potječe i koje su njegove karakteristike?
Povijest narodnih plesova Azerbejdžana vrlo je stara. Scene plesa koje su prikazane na stijenama Gobustana najbolji su dokaz. Azerbejdžanski narodni plesovi vrlo su tematski živopisni i prikazuju rad, ceremonije, domaćinstvo, junaštvo, sport, igre zbora.
Azerbajdžanski nacionalni ples pokazuje obilježja azerbajdžanske nacije. Ti se plesovi razlikuju od ostalih plesova brzim tempom. Azerbajdžanski narodni ples simbolički izražava široku paletu emocionalnih tema, od gostoljubivosti i velikodušnosti do prijateljstva.
Povijest najomiljenijeg azerbejdžanskog narodnog plesa "Yalli" vuče korijene iz kamenog doba. Crteži klesani prije tisućama godina u stijenama Gobustana, smještenom 70 kilometara jugozapadno od Bakua prikazuju stare azerbejdžanske narodne plesove, koji su u početku bili ceremonijalne i lovačke naravi. „Yalli“ („Kochari“, „Tanzara“), te tradicionalni grupni plesovi Nakhčivana su odlukom 13. zasjedanja UNESCO-ovog Međuvladinog odbora za zaštitu nematerijalne kulturne baštine uvršteni su na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine kojima je potrebna žurna zaštita.
Azerbejdžanska tradicionalna nošnja još je uvijek ponos te zemlje. Kako uspijevate njegovati i održavati tradicionalnu nošnju u današnjem vremenu?
Azerbejdžanska tradicionalna nošnja je blisko povezana s poviješću, vjerskom kulturom i nacionalnim identitetom Azerbajdžana. Kostimi i haljine od velike su važnosti u azerbajdžanskoj kulturi. Azerbejdžanski stil vidljiv je u ukrasima kostima koji u tkanju i pletenju imaju umjetničke vezove. U 17. stoljeću teritorij modernog Azerbajdžana bio je važna točka za industriju svile. Svila se proizvodila u gradovima Šamahi, Basqal, Gendža, Šaki, Šuša i drugima.
Narodni se plesovi obično izvode u odgovarajućim kostimima. Jedno od najčešćih ženskih pokrivala za glavu bilo je kelagayi - svileni šal koji ih je štitio od vrućeg sunca i od hladnog vjetra zbog toga što svila ljeti hladi a zimi grije. Obojeni kelagayi bio je vrlo popularan među mladim djevojkama. Od 2014. godine Kelagayi je na UNESCO-vom popisu nematerijalne kulturne baštine Žene su također nosile kratku jaknu zvanu arkhalig. Arkhalig se smatra jednom od najčešćih vrsta odjeće u svim regijama Azerbajdžana i vrlo često su žene iznad ove jakne nosile pozlaćene srebrne pojaseve ili kožne pojaseve sa ušivenim srebrnim novčićima. Muška narodna odjeća bila je vrlo slična od regije do regije, ali uvijek je odražavala društvenu klasu. Nacionalna gornja odjeća za muškarce sastojala se od kojneja (košulje) ili Chepkena, Arkhaliga, Gabe i Kurka.
Arkhalig - duga, uska jakna do pojasa izrađena od tkanina uključujući svilu, saten, tkaninu, kašmir i baršun, ovisno o socijalnom statusu vlasnika.
Gaba - muška gornja odjeća koja je izrađena od tirme, skupe tkanine za šal tkanog uzorka od vune ili svile.
Kurk - ovratnik od janjećeg krzna bez kopče i ukrašen vezom.
Džamahirija