Veljko Barbieri, gastronomski stručnjak i književnik, za sebe kaže da je čovjek bez pravog utočišta. Rodio se u Splitu prije 63 godine, ali najranije djetinjstvo proveo je u Makarskoj. Svojoj Makarskoj, reći će Barbieri.
Bajkovito djetinjstvo uz šumu
– Mjesto rođenja, a onda i odrastanja, odredilo me kao čovjeka, kao Dalmatinca i Mediteranca. To je još bilo vrijeme kada je cijela Dalmacija odisala starim Mediteranom kojemu se polako gube tragovi i koji u meni i danas budi bajkovita sjećanja i vrlo često čini neizravnu osnovicu mojih djela, kako proznih, tako i gastronomskih – prepričava Barbieri. Idilično djetinjstvo proveo je u kući na rubu grada, na rubu šume u kojoj je nerijetko viđao lisice, jazavce, vjeverice i puhove, a bilo je i zima kada su se vukovi niz planinu spuštali u šumu, ponekad i u blizinu kuće. Roditeljsku ljubav dobio je od svoje bake i djeda.
– Roditelji su mi se vrlo rano razveli i odgojili su me nono i nona. No koliko god da su bili strogi, moju hiperaktivnost nisu mogli obuzdati. U školi se nisam mogao koncentrirati, a često bih umjesto u razred krenuo u lutanja po obroncima planine i zaseocima iznad Makarske, babe iz sela su me znale zateći kako kradem šipke – uz smijeh priča. Kada je s deset godina došao u Zagreb, iskreno priznaje, gotovo nije znao ni pisati ni čitati.
Nona ga je naučila kuhati
– Razmatrali su mogućnost da me vrate u prvi razred, ali su me na kraju ipak pustili da normalno nastavim školovanje i zahvaljujući svojoj učiteljici, gospođi Splivalo iz Jelse, do kraja razreda sam mnogo toga savladao i naučio čitati i pisati. Ipak, ne mogu se pohvaliti osobitom disciplinom u školi. Štoviše, u trećem razredu Klasične gimnazije bio sam i izbačen iz škole. Na sreću, oduvijek su me privlačili humanistički predmeti koji su i danas fokus mojih književnih zanimanja i oko njih sam se onda i trudio – prisjeća se Barbieri koji je u Zagrebu živio s majkom, a po nekoliko godina i s ocem, poznatim novinarom Franom Barbierijem, tada dopisnikom u Italiji, Sovjetskom Savezu, Meksiku... Zahvaljujući tome danas izvrsno govori engleski, talijanski, španjolski i francuski, a pasivno se služi latinskim i grčkim. Gradove u kojima je živio često je mijenjao, ali nemiran karakter nije ga napuštao.
– Majka Zagorka, inače profesorica povijesti umjetnosti u obližnjoj V. gimnaziji, iz Klasične u Medulićevoj odlazila je plačući, svaki put saznajući neugodne istine o svom sinu. Jednom je srela kolegu profesora i požalila mu se da će joj sin loše završiti, a on joj je rekao: “Budi sretna što ti nije kao onaj tamo što sjedi na stepenicama, taj će loše završiti”. Majka mu je u suzama rekla: “E, pa to je moj sin” – priča Veljko. Radni staž broji mu se od 18. godine, kada je objavio svoje prvo djelo. U svijet gastronomije zakoračio je zahvaljujući noni.
– U našoj kući stalno se pričalo što će se jesti. Nona je bila vrhunska kuharica, a nono veliki gurman. Od nje sam sve naučio, a kada sam krenuo na faks, počeo sam to i prakticirati – otkriva Barbieri, koji je do danas napisao dvadesetak proznih djela, desetak gastronomskih i dvije kuharice.
Imaginarni strop s morem
Nema svoje omiljeno jelo, no neka jela i mirisi vraćaju ga u onu nostalgičnu prošlost u djetinjstvo. – Ono što su Proustu bili kolačići madeleine meni su marinirani skušeji. Jednom sam obolio od trbušnih kozica i danima nisam mogao jesti ništa osim prokuhane rižine vode. Sanjao sam dan kada ću pojesti te marinirane skušeje. Od visoke temperature strop sobe u kojoj sam ležao u kući u Makarskoj mi se činio kao more u kojem se igraju kobaltne skuše i skušeji, pa i danas kad jedem neku mariniranu ribu, sjetim se te sobe i dana bolesti – priča Veljko.
>>Samo Veljko Barbieri sprema nove nastavke "Jelovnika"
